Karleuša je bila u pravu

Izjavila JK da je mozak polni organ i svi joj se nasmijaše. Žena (valjda je žena) je u pravu. Ja se porodih iz glave. Evo, majke mi. Ali krenimo redom…
Nakon neprospavane noći i zapisivanja dužine i razmaka trudova, naizmjeničnog trkanja do kupatila te blogovanja, došli smo do bola koji oduzima dah i ponavlja se svakih 2-3 minute.
Vrijeme je za bolnicu. Muž je zgrabio torbu, već pet puta revidiranu, i onako blijed i iscrpljen strčao niz stepenice.Ja sam lagano krenula za njim pušući, teška i okrugla, praveći pauze na svakom desetom stepeniku i čekajući da
prođe trud.
Iako je boljelo, osjećaj je skoro bio ugodan! Nešto poput treme…Kao kad dugo pišeš diplomski, tražiš literaturu, ganjaš profesore, smaraš diplomce, ispravljaš
gramatičke greške i na kraju čekaš komisiju. I pobjegao bi i desetku bi.  Tako je valjda i trebalo biti nakon devet mjeseci iščekivanja. Kao i u većini vanerednih situacije i ovdje sam imala utisak posmatranja sebe sa strane. Ma ludilo! Vidjela sam i kako se grčim od bola i mužekovo ispaćeno lice što od stomačnih tegoba
što od adrenalina koji nas je oboje pukao. A kad smo već kod adrenalina da vam nešto veli mati Dara-adrenalin pri porodu nije dobrodošao.

Dr Google, škola za trudnice i drugi izvori nepobitnih istina kažu da adrenalin utiče na hormon koji potiče trudove. Drugim riječima adrenalin usporava trudove. Tako je bilo i sa mnom. Da sam ostala kod kuće, mislim da bih se porodila za sat vremena, a kad sam došla u bolnicu…vrijeme se usporilo. Razmak između trudova se povećao i bol smanjio ali…povratka nije bilo. Ušli smo u sistem, proklet da je.
Bilo je jutro, oko pola 7 i taman je počinjala nova smjena. Sestra nije bila presretna što smo joj prekinuli jutarnju kafu ali me je prihvatila rutinski. „Skinite se, pa da vidimo te vaše trudove.“
Šta ću, skinem se ja, bol već poprilično jenjala i skoro sam se ubjedila da sam sve umislila i da se muž džaba solidarisao sa mojim tegobama, kad čuh: „Dooobro, otvoreni ste 2 i po prsta.“, reče sestra poput majstora iz kanala iznad kojeg je bila i ne tako zanimljiva mašina, neki golf dvica.
U skladu sa majstorskom pristupom, sestra je donijela posudu punu neke tekućine i koja je, znala sam to iz priča drugih porodilja, trebala završiti u mom „auspuhu“. I bi tako. Natanka me sestra klistir-sredstvom i posla na wc šolju. Pošto mi je wc šolja oduvijek bila kontemplativno mjesto, iskoristih tih nekoliko minuta da se presaberem i da napokon shvatim da je počelo.
„Kad završite, operite se.“, čulo se iza zelenog zastora koji me djelio od neporađajućeg svijeta.
Šta ću, poslušam, već navikla da moja pozadina i sve što ide uz nju i niz nju, bude na izvol’te.
Laka k’o nedeljno jutro, odgegam do svoje „kabine“, tj. zavlačka u zidu gdje su mi bile stvari. U to dođe i neka mlada sestra, zalutala duša, koja je još smatrala da je dio njenog posla biti i ljubazan sa pacijentima. Divna je bila. Reče mi da se pozdravim sa mužem pa da idemo.Uh, bože oprosti, to pozdravljanje mi nije sjelo nikako. Kao da su me slali na tuširanje a godina je 40 i neka…
Preguram i to nekako i pođem za sestrom Divnom. Sprovede me ona nekim hodnicima i dovede do nekih vrata gdje je ulaz očigledno bio dozvoljen samo odabranim. Tu me preuze druga sestra, takođe mlada i ljubazna sa vrlo istančanim osjećajem odgovornosti.
Nisam mogla da ne primjetim da je sestri malo bježalo jedno oko što je uz tu njenu ozbiljnost djelovalo još smješnije.  Trudila sam se da ne budem neotesana porodilja koja se smije nečijem neposlušnom oku  pa sam nastavila da se koncetrišem na disanje kao prava diplomirana trudnica.
Pošto sam se već bila pripremljena, ostalo mi je samo da legnem na krevet i čekam. Međutim, moja sestra je imala nekoliko pitanja za mene.
-Kako se zovete?
velim ja.
-Adresa.
Opet kažem.
-Vaša stručna spremna?
Kontam, učinilo mi se, pa kažem.
-Ime muža?
I to kažem.
-Njegova stručna spremna?
Nije mi se učinilo! Opet sam bila neotesana porodilja. Je li moguće da sestra stvarno misli da se kaže „spremna“.
Pa spremna sam, jesam. Sreća pa smo prešli na sledeće pitanje pa nisam imala vremena da se kocenem. Sram da me bude!
Završi seja sa mnom i ode. Ostah sama sa velikim satom nasuprot mene o kojem su mi pričale sve drugarice koje su se isporađale u istoj bolnici. Čudan jedan sat jer se velika kazaljka  kretala u petnaestominutnim intervalima. Nakon tog jednog intervala, uvezoše u rađaonu neku ženu. Parkiraše je pored mene. Ječi ona, dahće, raspada se. Nije mi bilo svejedno. Taman sam ušla u fazon.
Naiđe i moja seja, pa se ja odvažih i upitah je da li bih smjela staviti plejer, da ne slušam jaukanje, na šta me ona pogleda (i mene i nešto pored mene) i ozbiljno mi objasni da nikakvi aparati nisu dozvoljeni u rađaoni. Ajd, bar sam probala.
Ova pored mene odjednom poče vikati: „Sestro, ukakih se!“, na šta sestra požuri ka njoj sa posudom. U to se pojaviše još jedna sestra i doktorica i dok sam shvatila šta se dešava, čuo se plač bebe. Plače beba, plačem ja. Ne znam jesam li plakala zbog same ljepote trenutka kad je novo biće grlato upijalo život u svoja pluća ili zato što mene tek čeka ječanje, dahtanje i raspadanje.
Bilo kako bilo, ona je završila ja nisam.
No, uskoro je počela i moja igranka. Nakon malo mrdanja oko mene, mjerenja pritiska, uključivanja ctg-a, sestra me je prikopčala na slavni drip. Drip ima efekat ubrzavanja trudova i samog čina porođaja pa zbog intenziviranja
i onako bolnog iskustva, omražen je među ženama.
Bolovi su lagano postajali sve češći i jači. Kazaljka na satu je nekako dobila na ubrzanju pa je sad prelazila intervale od po pola sata. Bolovi su jačali, a sestre su me svako malo, to je valjda u skladu sa tim satom na zidu, obilazile, pipkale, mjerkale.
U svemu tome dođe i mjehur na red…stručnim okom i rukom, brže od mene, sestra je zaključila da moram piškiti. Podbacila je ispod mene veliki, hladni lavor na koji sam morala sjesti  onako u trudovima i odraditi posao.
Nije išlo lako, trebalo se skoncentrisati uz svu tu gungulu pa su sestre pribjegle provjerenom fazonu – puštanju vode iz slavine.
Upalilo je. Čak mi je bilo i smiješno što je upalilo.
Dahtala sam tako par sati koji su proletjeli a onda me je počela obilaziti doktorica. Zavirivala je, pipkala i na kraju odlučila da me dopinguje nečim za „otvaranje“. Ja sam već počela da šapćem sebi u bradu „izdrži, izdrži“ – i mogu vam reći da mi je taj you can do it fazon dobrodošao. Pošto sam i dalje disala kako su mi rekli, usta i grlo su mi bili potpuno suvi. Sestra mi je u nekoliko navrata davala mokru gazu koju sam trpala u usta i isisavala svaku kapljicu vode iz nje. Već sam pet sati bila u rađaoni i mislila sam da nikad neću završiti i da gore ne može biti, te da ću, naposlijetku, tu  skončati u strašnim mukama.

Sad se opet vraćamo Karleuši. Razmišljajući o svom neslavnom kraju, shvatila sam da mi bolovi postaju neizdrživi i da je zadnje što mi treba  negativno razmišljanje. Odlučila sam da malo okrenem perspektivu. Počela sam razmišljati o bolovima koje sam si dobrovoljno znala priuštiti.
Sjetila sam se bolova u kvadricepsima pri vožnji biciklom uz brdo. Već mi je bilo lakše. Onda sam se počela prisjećati konkretne vožnje…bila je to prva duža i zahtjevnija vožnja mene i mog budućeg muža. Bio je vreli ljetni dan i u jednom pravcu smo prevalili oko 60ak kilometara uglavnom brdske vožnje. Misli su se prekidale rasturajućim bolovima ali sam pokušavala da što vjernije prizovem taj dan. Sjetila sam se i vrtoglavog spusta od 11 km nakon kojeg smo završili u restorančiću pored rijeke.
Jeli smo pastrmku, * bem ti i pastrmku i bicikl i muža i sunce!  Boli, boli, boli! Morali smo kući prije mraka, pa nije bilo vremena za gubljenje. Onako siti smo morali da savladamo 11 km strmog uspona a sunce je i dalje pržilo. Sjetila sam se kako sam samo gledala u prednji točak ne gledajući ogroman uspon. I tad je boljelo a uživala sam. Iz ovog mog stanja koje je trajalo jedan minut na onom čudnom satu,  prenula me je doktorica. „Je l’ osjećate nagon za velikom nuždom?“, razmislih koji minut da se prisjetim druge fizičke senzacije
koja nije bol i vidi čuda. Osjećam!

„U redu. Ajmo dići noge.“
Okrenuše me na stranu, digoše i vezaše noge, njih tri su oko mene. Sve je ubrzano, dešava se. „Ajmo guraaaaj!“ Guram ja glavom, pucam  po šavovima.  Ništa.
„Ne tako!!! Kaki!“ , govori doktorica. Pa što ne kažeš! Tu sam stručnjak. Napnem se i čujem: „Evo ga, glava i ramena su vani. Ajmo još!“. Napnem se još jednom i stade sva frka. Čuh plač. Gotovo.
Zakocenula sam se ali od smjeha. Mojoj sreći nije bilo kraja…gledala sam kako ga peru pod česmom k’o svježu voćku. Dok ga je jedna sestra mjerila, druga me je malo ispritiskala da izađe posteljica. Odjednom je sve bilo kako treba.
Njega su smjestili u topli krevetac a meni je ostalo šivanje.

E, da, da se ne lažemo i to boli ali kad vidiš svoju bebu, sve ti je svejedno.

Idemo dalje!

I da! Evo i bolova! Prvo su krenuli lagano, baš kao i stomačni problemi muža u mene, pa onda sve jače. Trenutno su na pola sata, baš kao i odlasci u wc moje bradatije polovine koja mi pruža podršku glasnim disanjem jer ga je počela tresti groznica. Na stolu su Linex, dvopek, crna čokolada i hrpa ambalaže od raznoraznih E-ova…pretpostavljate šta je za koga. Između napada smjeha zbog nastale situacije, naizmjenično glasno dišemo. Ime za bepca još nismo smislili ali smo zato  odgledali dva odlična filma – „Crazy, stupid, love“ i „Night in Paris“. Filmovi neće poboljšati crijevnu floru, niti olakšati bol u krstima, ali će bar odvući pažnju sa, da izvinete, raznih zvukova i plinova.

Mislim da bismo zbog stanja u kojem se oboje nalazimo trebali nastaviti sa filmovima Woody Allena.

Počelo je, počelo!

Juče sam ušla u 1. porođajno doba. Kao diplomirana trudnica školice za trudnice, juče u jutro sam primjetila znakove uvoda u porod, tačnije znak pod rednim brojem 6. ovog teksta.  Čep odlazi, a bolova nema. Sad smo u fazi čekanja već drugi dan. Osim što idem u wc kao grlica, sve ostalo je normalno. Malo trtam ali mi pomaže da se sjetim svih seka-peki koje su se isporađale i preživjele. Nije neka metoda ali pomaže. Pored toga, tu su i standaradna, provjerena pomagala koja pomažu kad je koža tijesna, usisivač i veš mašina. R2D2 je danas dao svoj maksimum a ni mašini nije lako…valjda je to moj način prolaženja kroz fazu svijanja gnijezda. Uglavnom, upadate će vjerovatno biti uskoro. Nadam se sa bepčetom pored mene.