Jedno od dvoje

-Mama, mamaaaa!

-Tišina! Nisam ti ja mama! Doći će policija po tebe ako me budeš zvao mama. 😀

 

Advertisements

Meni se to nikad nije desilo

O padovima sam već pisala. Prvi ili pravi, pad djeteta nije nimalo ugodno iskustvo a naročito ako se radi o prvom djetetu. Ipak nakon pada, često se dešavaju dodatni padovi. Padovi u tuđim ili sopstvenim očima. Teren je klizav, pa budite pažljivi. Ne dozvolite padove u sopstvenim očima. Oni su najgori i od njih se teško oporavlja. Kako se dešavaju takvi padovi – kroz običan razgovor. Evo jednog primjera.

– Šta se desilo? (pita proizvoljna persona kad vidi povredu na djetetu)

– Ma u igri, znate već kako se to dešava. (govorite vi, sa grčem u stomaku, jer vam se vraća grozna slika pada, očekujući možda  da ta osoba ako je roditelj podijeli slično iskustvo sa vama i opusti vam malo taj grč)

Da, da znam. Djeca kao djeca…treba ih stalno držati na oku. Meni se to nije/ne bi nikad desilo. (govori persona, sada već non grata)

– —– (osjećate se kao najgori roditelj koji je nije dovoljno posvećen svom djetetu.)

Zvuči li vam poznato? Običan razgovor koji  je zamaskirao brutalno nabijanje krivice. Ako ste inače skloni krivici ili možda nekim slučajem cijenite mišljenje drugih osoba, može vam se desiti da se upecate i da stvarno počnete sebe kriviti jer vam se dijete povrijedilo. Ne nasjedajte. Djeca padaju i padaće. Jedino ih možete sačuvati ako ćete ih 24 sata dnevno držati u krilu a priznaćete, to baš i nije najzdravija ideja.

Zajedljivce pustite da idu svojim putem, a vi vozite po svom, pazeći svoje dijete kao i do sad – najbolje što znate. Pazite samo da ne pređete na onu stranu „meni se to nikad nije desilo“ roditelja.

demotivational-posters-bad-parents

 

 

 

Savršeno nesavršena

Mame, šta biste rekle da vam neka mama pokaže fotografiju ili samo pokaže  svoje savršene trbušnjake dok njenih troje djece skakuću oko nje, baš kao što je uradila Maria Kang uz pitanje „Koji je tvoj izgovor“?

Kao što ste vidjeli na stranici, Marijin cilj je da motiviše mame da dobro i zdravo izgledaju i to, iz našeg ugla,  na tipičan američki način. Kako to Ameri rade? Pa uglavnom ukazivanjem na sopstvenu odgovornost. Mislim da je taj metod dobar jer je naš mentalitet, opet, druga krajnost. Sve je moguće osim da budemo odogovorni samo za ono što je u našoj moći ali većina stvari ne funkcioniše tako. Uglavnom nam se „jurisdikcije“ isprepliću sa članovima porodice i prijateljima pa često živimo i radimo na nivou krivice, lažnih ili pravih obzira zanemarujući da trebamo voditi računa samo za ono što je u našoj moći.

Na stranu ova gospoja, ona me je samo inspirisala. O tom šta ona želi da predstavlja možete  saznati na njenim profilima i stranicama gdje možete vidjeti i različite reakcije  ljudi. Mariji hvala, jer nakon što sam čula za nju, podsjetila sam se na  nekoliko stvari:

1. ni „razvijene“ zemlje nisu bolje od nas – konstatnim serviranjem slike „idealne majke“na zapadu koja naizgled savršeno balansira između uloga poslovne žene, majke, dobre/seksi/sve-zna-i-može-u-kuhinji i kući supruge radi se potpuno ista stvar kao i insistiranje na supermami.

2. kao što sam i u Supermami na kraju zaključila, nema osobe, u ovom slučaju ženske, koja odgovara idealnoj slici društva a da nema medicinskih nalaza. Dijagnoza je neizostavan dio ličnosti kod naizgled savršenih osoba. Kod Marije je to krenulo na početku, bulimijom, a kod ostalilh žena koje ako žele da SAME vode domaćinstvo, da izgledaju kao top-modeli, da budu tu za svoju djecu (namjerno brigu o djeci nisam stavila na prvo mjesto), da SAME grade uspješnu karijeru…raspad sistema mora uslijediti.

Kad bolje razmislim, čemu sve to. Nemam vremena da budem savršena 🙂

Prva riječ

Prvi osmijeh, prvi korak, prvi poljubac, prvo grljenje, dosta prvih koji donose pregršt sreće se ne mogu porediti sa pokušajem izgovaranja prve riječi. Prva riječ koja nije  ma-ma  je nešto posebno. To je znak da vaša beba postaje pravi mali čovjek sa kojim ćete moći razgovarati. To je znak da vaše dijete odrasta. Bićete prožeti divnim emocijama, a kad malo  razmislite o svemu može vam se desiti da vam padnu na pamet i ove stvari:

…da će vas vaše dijete sve manje trebati i zavisiti od vas, što kad prođe sentimentalnost i nije tako loše;

…da se sjetite šta ste vi sve znali izgovoriti svojim roditeljima pa da vam ona stara „vidjećeš kad dobiješ svoje dijete“ sad zvuči prijeteće.

Što bi rekao najcitiraniji Duško na svijetu: „Bolje nam je bilo dok smo sami bili deca nego sad kad imamo decu. Deca su bezobrazna i nezahvalna.“ 😀

 

 

 

 

 

 

Kako mame pričaju?

Mame pričaju brzo.

Mame pričaju gurajući kolica.

Mame pričaju trčeći za djecom.

Mame pričaju dok govore „ne“ i „nemoj“!

Mame pričaju dok brišu nos, guzu, rukice i čiste koljena.

Mame pričaju razmišljajući o vremenu.

Mame pričaju prateći pogledom.

Mame pričaju hraneći.

Mame pričaju mazeći.

Mame pričaju umorne, ljute i srećne.

Mame pričaju i kad ćute.

 

Matematički prikaz roditeljskog plana

Postoji izreka „napravi plan da ti se Bog naruga“. Sigurna sam da je tu izreku smislilo neko dijete. Ta izreka namjerno zvuči ovako, narodski, jer su djeca pametna i nisu htjela da plaše roditelje nečim poput  „napravi plan da ti ga dijete pokvari.“ Prvo bi se roditelji naljutili jer to zvuči grubo, a onda bi se uplašili jer se i onako plaše mnogih stvari kad su djeca u pitanju.

Ko ima dijete, ima i hrpu propalih planova: za 1.maj, za ljetovanje, za izlaske, za putovanje, predstave, koncerte… (za odmorom, snom, nekim malim ličnim zadovoljstvom uštinutim između obaveza  se ne računa, ). Moglo bi se reći da se u većini slučajeva, ne uvijek,  djeca nisu tolika čedovišta,  kvarenje planova može skoro matematički predvidjeti. Laički ćemo to prikazati ovako:

Ako su dati,

P(a) – kao plan (neka planirana aktivnost za roditelje bez djece koju roditelji uglavnom željno iščekuju ali samo ponekad to kažu na glas  i to samo u prisustvu drugih roditelja koji su obično dio tog plana)

gdje je,

a – aktivnost bez djece – već pomenuti izlasci, druženja, odlazak u paralelnu realnost sa drugim odraslim ljudima gdje nećete stalno nekog morati držati na oku

i

B – kao belaj (sabotiranje te  aktivnosti, dovlačenje roditelja kući  neposredno prije početka te aktivnosti, na pola te aktivnosti ili čak ne uspiju ni otići već im se odmah da do znanja da nema mrdanja od kuće)

onda je P(a)=1/B, tj.

belaj i plan su obrnuto proporcionalni ili jednostavno i odavno dokazano, nema plana bez belaja.

p.s. Ovaj prikaz će vjerovatno doći punog  izražaja u tinejdžerskom dobu sadašnjih beba gdje će vrijednosti P biti zamjenjene sa O (očekivanja od djeteta).

Sve to valjda ide u rok službe…

Proljetni umor

I tako stiglo nam to proljeće. Stiglo k’o penzija. Nadali se, nadali, pa se prestali nadati, pa psovali globalno zagrijavanje i državu, pa ga opet prizivali. I dođe ono napokon a sa njim i proljetni umor. Tako kažu.  Svi pričaju o tom proljetnom umoru i proljetnim virozama.

Ja ne znam o čemu ti ljudi govore.

Bila sam umorna i prije proljeća, a viroze su nam kućni inventar, uvijek imamo bar jednu.  Kakav proljetni umor? Ništa meni nije jasno. Što ti stručnjaci  malo ne razmotre neke druge vrste umora, npr. postporodiljski umor.

Postporodiljski umor je umor  koji  dobijete nakon što završi porodiljsko odsustvo i koji traje u prosjeku 17 godina, a nekad i duže, zavisno od maminog mentalnog sklopa i posla kojim se bavi. Porodiljsko odsustvo traje godinu dana, a postporodiljsko bi trebalo da traje 17 godina. To nama treba. Briga o djetetu je posao i potencijalni osnov za penziju. Kad brizi za dijete dodate redovni posao zaposlene mame, eto vam postporodiljskog umora. Proljetni umor je mala maca.

Super-mame smo apsolvirali i lijepo ih molim da zaobiđu ovaj članak sa komentarima. One koje sve stižu same bez ičije pomoći, one koje imaju nalakirane nokte, izdepilirane noge, skockanu kuću i zadovoljnog muža, ručkove od aperitiva do deserta, a pri tom su zadovoljne i odmorne, neka čitaju nešto drugo. Prosječna, obična mati je umorna k’o pas i to nema veze sa proljećem a pogotovo ne sa slikom žene ispod.