Koliko vremena zaposlene mame provode sa svojom djecom?

Ako stvari svedemo na jednostavnost, logiku i sretne okolnosti, onda je računica u prosjeku ovakva:

  • Mama radi 8 sati ako je baš sretnica. Od 7-8 do 15-16 časova. Ako je baš sretnica, ne potroši više od pola sata na put od posla do kuće.
  • Ako je dijete u vrtiću, kupi dijete iz vrtića, ona ili tata i onda tek idu kući.
  • Vrlo vjerovatno će praviti ručak ako veče prije to nije uradila za sledeći dan. Dijete se u toku kuvanja kači na nogu. Traži pažnju.
  • Mama pravi ručak ili ga podgrijava. Već je prošlo oko 1-1,5h od završetka radnog posla a mama se tek uključuje u pogon. Iz kupatila/spavaće sobe/prostorije koju sprema dok se ručak kuva viče na dijete da ne dira nešto ili da prestane sa nečim.
  • Svi jedu. Treba još skloniti suđe, srediti veš…ne daj bože, još nešto u gradu obaviti.
  • Tata nesebično pomaže ovoj sretnoj mami.
  • Već je veče. Dijete se sprema na spavanje. Kupa, malo mazi i idemo ponovo isti program sledeći dan.

Satnica je u prosjeku takva sa eventualnim varijacijama na temu. Mama na raspolaganju ima otprilike 8  budnih sati da bude sa svojim djetetom, da se bavi obavezama (u koje spadaju i posjete prijateljima sa djecom jer su i one tempirane, ugurane i uplanjene da najmanje škode izvršavanju nekih neodložnih poslova), da provede vrijeme sa tatom, svojim nekadašnjim partnerom, da se možda posveti sebi i ako baš, baš ima sreće da se odmori. Vrijeme provedeno samo sa djetetom je jako kratko. Čisto radi eksperimenta  probajte same vidjeti koji je vaš prosjek  u toku radne sedmice. Ne računajte vrijeme hranjenja i kupanje.

Šta djeca kažu?

Istraživanja kažu da u cjelini odsustvo majke, odnosno oba roditelja, zbog posla ne škodi razvoju djeteta. A i ne treba nam baš neka pamet za ovakve rezultate.  Ovo ne važi ako majke odu na posao prije nego beba navrši godinu dana i potrebno je da dijete živi sa oba roditelja čija  radna sedmica ne prelazi ili se kreće oko 40 sati.

Šta mame kažu?

Mame su nervozne, umorne, frustrirane. Uglavnom osjećaju krivicu i nemoć. Po opet tamo nekim istraživanjima, potvrđeno je da mame žrtvuju vrijeme za sebe i vrijeme za spavanje kako bi uspjele izbalansirati obaveze i porodicu. Potvrdile mame. Gdje je mama? Nema je nigdje.

Kako stvari stoje u drugim zemljama?

Podaci iz razvijenih zemalja kažu ovako:

  • Irska – 2, 5 sata
  • Australija – 2 sata i 17 minuta
  • Velika Britanija – sat i 21 minut
  • Japan – 53 minuta
  • Sjeverna Koreja – 31 minut…mama provede sa svojim djetetom.

Ostatak ste vjerovatno sami pogledali na tabeli u članku. Interesantno je da čak i Švedska i Norveška ne odstupaju od, za Evropu, prosječnih sat i po. Ne znam kako vi ali meni se čini da je ovo malo jer se radi o prosjeku. Zamislite bilo kakvu vanrednu situaciju, kao što je npr. sad spremanje zimnice a pouzdano znam da još postoje mame koje to rade, ovo vrijeme drastično opada. Da bismo potvrdile sopstvenu ludost,  prosjek provedenog vremena sa djecom nije puno bolji kod nezaposlenih majki. One većinu svog vremena provedu posvećujući se brizi o domaćinstvu tako da je njihovo prolazno vrijeme samo za nijansu bolje nego kod zaposlenih mama.  Psiholozi kažu da se roditelji trebaju više fokusirati na kvalitet a ne kvantitet provedenog vremenog. Pitam ja njih šta postići za pola sata dnevno?

Kako je kod vas? Da li provodite dovoljno vremena sa vašim djetetom?

Činjenica je da se dan neće produžiti već će nam samo djeca odrasti, a mi poblentaviti još više…osim, osim ako ne reorganizujemo prioritete.

Uradimo to pametno i na vrijeme.

A poslije porodiljskog…

…potop. Otprilike tako nekako.

Pričam neki dan sa prijateljicom (šta bismo bez njih?!). Nedavno se vratila sa porodiljskog na posao. Sretnica jedna, mislite se, ako razumijete ovaj jezik. Ipak, ovaj put ćemo zanemariti balkanski faktor i zamisliti da je sve normalno.

Dakle, našle se nas dvije nakon mjesec dana dogovaranja. Ona dva komada, ja jedan. Tema na pretek. Superviziramo se tako nas dvije, obaramo sve rekorde u izgovorenom broju riječi po jedinici vremena i kao sve druge pametne žene bez ustezanja i stida upiremo prstom u naše najveće slabosti koje pred drugima minimiziramo do nepostojanja. Sličnog smo načina razmišljanja, pa smo oplele redom – od djece do posla, ne štedeći nikoga.

U pola tog razgovora , ona će meni, sa pogledom Baltazara koji je upravo dobio problem na rješavanje:

-Koliko ti žena znaš koje su nakon porodiljskog unapređene? Znaš, ono, da su bar ostale na istom radnom mjestu ?

Pa…znam…mislim…cijedim, nadajaći se da ću se sjetiti neke.

Ne mora to biti unapređenje u pravom smislu, kao veća plata i slično. Već samo da te ne degradiraju. Ja ne znam nijednu. I zna šta još, nastavlja ona, nije samo to, već i priče koje pričaju iza leđa. Zamisli, išla je na porodiljsko! Kao da sam išla na detoks tretman na psihijatriju a ne da rodim dijete!

Ostade ja sa upitnikom iznad glave koji najčešće preraste u uzvičnik koji izrodi novi članak na blogu.

Da, u pravu je.

Ne znam takve žene.

Znam samo da je priča sledeća: Vratite se na posao. Kolektiv  ima „razumijevanja“ da ste bili odsutni pa vam treba vremena da se uhodate i onda vam daju posao koji niko drugi nije htio. Smatra se da ste  „odmorne“  jer ste ležale 11 mjeseci, pa onda dobijete neki rudnik od koga svi bježe.Temperature, dječije bolesti, vrtiće, proljeve, upale i slično su teme koje ako ne dijelite sa sapatnicom rezultuju uglavnom jednosmjernom komunikacijom i očekivanjem da se prihvatite tog posla bez mnogo zanovijetanja.

Da, u pravu je ta moja prijateljica. Malo koga dočeka normalan posao kad se vrati sa porodiljskog koji je izgleda stvarno degradirana kategorija kad je karijera u pitanju. Ne zna se zašto. Niti se zna zašto uglavnom žene plasiraju tu priču ( i to smo utvrdile nas dvije). Neke tajne univerzuma ne vrijedi ni otkrivati.

Mame, preostaje nam da  branimo svoju „profesiju“! Nije sramota biti mama, to je čast.

Na kraju, nema ništa gore od žene na rubu živaca. I same to znate.