Treća od deset

„Ovo  ne izgleda dobro. Nema ploda. Samo gestacijska vrećica koja je nastavila da raste.“, doktorica je govorila polako znajući da je svaka riječ teška.

Uputa je bila čekati par dana da samo ode, a ako ne, obavezna kiretaža. To je to. Ništa se ne može uraditi. Priroda je odlučila.

I šok i nevjerica i tuga i olakašnje sve smješano u mehanički izlazak iz ordinacije.

Jedino što je normalizovalo  situaciju je da sam sad i ja sad bila dio kluba. Nakon infekcije i temperature, nije ovo tako ni loš zaključak. Svejedno kažu da 3 od 10 trudnoća završi tako… a znala sam ih bar 10 iz svog okruženja koje su prošle kroz isto što znači da je u suštini sve u redu.

Razmišljala sam šta sam ja mogla uraditi da se ovo ne desi, možda sam mogla mirovati, možda sam se mogla više paziti, možda, možda, možda…a možda ne možemo sve kontrolisati. Na kraju sam zaključila da je to taj neki život. Van naše moći i planova pa ako je tako, neka bude tako. Odradiću što više mogu da mi bude lakše pa idemo dalje.

Odrađivanje mog dijela posla

Najgori dio posla sam uradila prvi. Obavještavanje. I to je stvarno najgori dio posla ali brzo prođe.

Drugi dio se odnosio na prikupljanje informacija. Ovo je vrlo bitan dio pripreme za nešto što su naše babe odrađivale prije odlaska na posao. Ali šta ćeš…kad smo mi ta Y generacija. Dakle, pozvala sam prijateljicu koja mi je do sitnih detalja prepričala kako je prošla kroz sve to, šta joj je trebalo od papira, kome se trebalo javiti, šta od stvari ponijeti. U normalnim državama ovaj trening vjerovatno ne bi bio potreban ali kod nas ne možete računati samo na sistem već morate imati i back up ako hoćete da sebi olakšate.Tako treba znati da je bolje ponijeti svoju spavaćicu, papuče, maramice, da se čeka 2 sata nakon zahvata pa ako nećete gledati u plafon, ponesite knjigu, i naravno, ne idite bez uputnice i nalaza itd.itd. Vrlo je bitno i da osoba koja vam to sve govori ne bude paničar i da to normalno prihvata jer su vam tad racionalni dijelovi mozga prilično tupi i lako povodljivi.

Treći dio, takođe vrlo bitan, sistemi podrške na licu mjesta. Tehnički naziv za nešto vrlo ne-tehničko. Mama, muž…koga imate i ko vam odgovara.

Na kraju, odlazak na lice mjesta.

Sistem

Nakon čekanja od sat-sat i po, prozvana sam. Dvije sestre su ispunjavale moje papire, jedna „pješke“ a druga pisaćom mašinom. Ta sa pisaćom mašinom mi je postavljala pitanje dok je kucala tako da sam je jedva čula a i ona mene vjerovatno.

„Ime.“ DU-DU-DU! Mašina je udarala kao da joj je jedini zadatak da bude što glasnija.

Kažem.

„Koje je djevojačko?“ DU-DU-DU!

Mislim se ja, Broz, eto koje. Prestani da kucaš pa onda pitaj…ali naravno, ljubazno odgovorim. Potraja ta buka i nadglasavanje srećom samo nekoliko minuta.

Dade mi onaj izudarani  papir sa mojim podacima pa me proslijedi dalje da se presvučem. U spavaćici, čarapama i papučama sam prošetala do svog odjeljenja, tzv. konezervative. Tu je slijedilo mjerenje pritiska, upisivanje krvne grupe (ako nešto krene po zlu, je li) i upućivanje u sobu. Sve je išlo prilično brzo ili mi se bar činilo da ide nakon toliko čekanja.

Soba sivi dom, a u sobi cimerka sa burekom. Doček za sva čula. Djelovala je da je blizu četrdesetih ali je to bilo teško odrediti. Bila je odmah za priču a ja nisam. Sreća pa su nas brzo poslali na ultrazvuk. Znajući da će me opet čačkati, donji veš sam već parkirala u torbu da čeka neke intimnije dane.

Opet u spavaćici, čarapama i papučama smo u pratnji sestre prodefilovale kroz dvije čekaonice i na kraju došle u gužvu pred ordinaciju gdje se obavljao UZ. I da, ovo je situacija kad odjelo čini čovjeka i ženu. Ništa dostojanstveno nema u stajanju ispred ordanicije u spavaćici, pa makar i u bolnici, dok su drugi ljudi u kaputima i čizmama. Dobro je bilo što su  nas prve uveli. Sestra je rekla da skinemo donji veš. Ja spremna prespremna, samo što se sama ne konektujem na aparat za UZ a moja cimerka se izbeči: „Pa ja mislila da će to preko stomaka.“ Sestra joj na to nervozno pokaza da požuri. UZ je obavljen brzo i ja sam izašla prva. Nađoh uvučeno mjesto između stolica da se bar malo izolujem od obučene mase kojoj sam bila vrlo interesantna. Dobro mjesto za jedno ali loše za drugo jer uskoro dođe cimerka i bez imalo osjećaja za lični prostor (neki Britanac ili Skandinavac bi zbog tolike blizine sa strancem vjerovatno pao u nesvijest), pribi me uz zid i zabarikadira između stolica pa oduševljeno reče: „Nema polipa! Šta će sad? Sigurno ću kući.“

Nisam mogla ni da slušam šta govori nadajući se da će se bar malo odmaći. Jok. Stoji ona tako na meni i nastavlja monolog:“ Pa, da. Šta će od mene kad ga nema? Ka’e doktor’ca, nema ništ’. Sigurno ću kući.“

„Joj, odmakni se, molim te!“, prolazilo mi je  kroz glavu dok sam gledala ima li sestre da nas vodi u sobu. Sreća pa je brzo naišla.

„Sestro, je l’ da me neće operisati? Doktor’ca nije vid’la polipa. Nema šta onda, je l’ tako?“, utvrđuje cimerka svoja očekivanja sa sestrom.

„To će doktor odlučiti.“, reče sestra ne znajući da je čeka beskonačna petlja.

„Pa nema šta, nema polipa, nema operacije. Šta će od mene?“, nastavi cimerka.

„Ama ženo, ako hoćeš ići kući, idi. Nije tvoje da misliš.“, odbrusi sestra a meni opet posta jasno zašto je sistem često okrutan.

„Pa dobro al’ kad ga nema…“, reče ova više sebi nego sestri.

Ćutke smo otišle u sobu. Cimerka se dohvatila telefona, a ja sam čula sestre kako provjeravaju da li je sala spremna.

Proces

Dođoše dvije sestre po mene i opet u magičnom izdanju spavaćica, čarape, papuče prošetah pred novom grupom ljudi koji su čekali žene da se isporađaju. Ne znam što me je nervirala ta spavaćica…ali baš jeste.

No, uđoh u salu, kad tamo doktorica, anesteziolog, dvije sestre i otvorena vrata.

„Otkopčajte grudnjak.“, reče jedno od njih.

Super, mislim se, jer sam morala da zadignem spavaćicu da bih to uradila. Druge nije bilo. No dobro. I onako ću opet na kanal…kao da je bitno.

Penjući se  na onaj tzv. sto opet se sjetim dokumentaraca o dr Menegleu i pomislim  kako sam glupa. Zar nemam nešto bolje o čemu ću misliti?! Dobro je pa je moja unutrašnja trabunjanja prekinula sestra, pomažući mi da se popnem između držača za noge, preko limenog lavora (Pa se ti ne sjeti Mengelea!) ko zna dokle bih stigla razmišljajući o tome.

Uspnem se i smjestim i odjednom mnogo ruku i pitanja oko mene. Dvije ruke prikopčavaju anesteziju, jedna usta pitaju za alergije i operacije, četiri ruke mi vežu noge, druga usta govore da sam dugačka, a treća ispravljaju i kažu da nisam dugačka, već visoka…neko tamo čestita praznike i novu godinu, ja gledam u neonku na plafonu koja se odjednom ugasi.

Sledeće čega se sjećam da molim neke žene u bijelom da mi ispričaju vic. Još žmirim, nešto mumljam, prebacuju me na krevet. Kopam po torbi tražeći telefon. Sestra me požuruje i govori da ću to kasnije i da odmaram. Ja ipak zovem muža. Fino ga molim da ispriča vic. Trebalo mi je nešto banalno i smješno u tom trenutku. Gospodin nije mogao da se sjeti ni jednog jedinog vica! Ni o Čak Norisu. Eto kakve sam sreće. Samo je pitao jesam li dobro, jesam li dobro…pa normalno da jesam, što je dosadan. Ostavljam telefon i odmaram. Kasnije sam se opet čula sa mužem pa mi je objasnio da sam zvučala skroz loše  (kasnije sam vic dobila porukom 🙂 ) i da sam ga uplašila jer sam samo nešto  mumljala.

Nakon 15ak min. potpuno dolazim sebi, vadim „Autostoperski vodič kroz Galaksiju“ i odlazim u neki drugi svemir. Da, knjiga je definitivno bila dobar izbor.

Epilog

Ima tu još mnogo šta za reći. Tema je široka i dugačka…pa ću nešto ostaviti i za drugi put.

Advertisements

Blaženo stanje

Listam stare članke i vidim da sam mnogim nedoumicama i umicama posvetila pažnju ali jednu opštepoznatu stvar sam preskočila. Mučnine.

Mučnina u trudnoći, uglavnom poznata kao jutarnja mučnina, malo koju ženu zaobiđe. Iz ko zna kog razloga se nazivaju jutarnjim ali to ima malo veze sa  istinom. Ja bih ih prije podjelila na:

1. cjelodnevne – kao što sama riječ kaže, traju 24h sata i

2. gerilske – napadnu iznenada, ostave psihofizičku pustoš i nestanu.

Pored toga, mučnine bismo u odnosu na trajanje mogli podijeliti na:

školske – one koje traju uglavnom do 14-15. nedjelje,

fantomske – jave se par puta u trudnoći i kao da nisu ni postojale (dolaze uglavnom gerilski),

da vam život zgade– one koje traju svih 9 mjeseci (kombinuju se cjelodnevne i gerilske).

Ova podjela je nastala na osnovu neiscrpnih podjela iskustava između mama, baba i tetaka, tako da je nije potvrdila nijedna medicinska organizacija…ali k’o da jeste. Ako niste trudne, raspitajte se, a ako jeste, znaćete o čemu govorim.

E, sad svaka žena ima svoj način preživaljavanja ovog mučnog perioda koji, opet iz ko zna kog razloga nazivaju blaženim. Neke samo povraćaju, neke samo jedu (dok im ne dođe muka i od previše hrane), neke paze šta jedu pa im pomažu bademi, kifle, limun, štapići,itd., a neke, bogami, i na infuziji završe. Kao i obično, recepta nema. Preostaje samo junačko izdržavanje ovog perioda.

Čemu onda ove podjele i pisanje članka bez nekog posebnog savjeta? Pa prije svega zbog mučenica koje trenutno prolaze kroz ovaj period i googlaju pokušavajući naći način kako da si ublaže muke (Možda se zato zove „blaženo stanje“? Zbog stalnog truda da sebi ublažimo muke. 🙂 )

Možda će im biti lakše kad shvate da su samo dio ogromnog broja žena koje prolaze kroz slično, pa će shvatiti da nisu jedine i da nije toliko strašno. I, naposlijetku, da će proći, makar i za devet mjeseci 🙂

 

 

Na šta ličimo poslije poroda?

Naiđoh na ovu sliku 76395_4547928289322_1053921178_n

i odmah mi sinu neobrađena tema – tijelo poslije poroda 3:)

Dakle, na šta ličimo kad se porodimo. Pa, ni na šta posebno. Iscprljene, blijede, umorne i samo kao sporedna karakteristika, sretne. Danas pišem samo o fizičkom aspektu, moliću lijepo, trice i kučine poput osjećanja danas svjesno zapostavljam.

Prvo što iznenađuje poslije poroda je stomak koji ostao. Jeste da neznatno ispiri i osjeća se ogromno olakašanje ali stomak i sve salo koje smo nabacile tokom trudnoće ostajeeee.

Ono što doktori kažu jeste da se materica prilično brzo vrati u svoju prijašnju veličinu, veličinu šake i to utiče na smanjenje stomaka. Ali salce ne odlazi tako lako. Ovo pišem prije svega zbog aktuelnih trudnica kojima okruženje iz raznoraznih namjera govori da jedu za dvoje a za to stvarno nema potrebe (osim ponekad 🙂 )

Tješenje tipa „ma to je pola voda“ ne pije vode. Ima vode ali baš pola, teško. Meni su neke mame pričale da su izgubile i 10 kg poslije poroda, zbog vode. Moguće je da se to desi ali uglavnom se ne desi i ostanu vam  nabačenim kilogramima. Ja sam izgubila 5 kg na samom porodu a sama beba je bila teška 3800 gr. Izgleda da kod mene nije bilo te vode. Ostalo mi je 9 kg rada do stare kilaže.  Stomak i višak kilograma uopšte je nešto na šta možete uticati. Ništa strašno. Znate šta vam je činiti i pustite priču da vam se i voda prima. (Opet ta voda!).

Sledeće što će vam ostati kao uspomena na porođaj su strije. Nemaju ih sve žene, neke ih imaju od puberteta, a neke imaju ogromne linije na stomaku. Varijacije na temu su razne. Ono što je dobro jeste da tokom trudnoće, počev od drugog-trećeg mjeseca, treba početi sa maćkanjem. Dakle, svakodnevno trackanje cijelog tijela i puno tečnosti je kod mene upalilo da nisam dobila nijednu jedinu striju na stomaku. Ne kažem da nećete ni vi ali ništa ne košta da se redovno mažete. Preparati ne moraju biti skupi, bitno je da su što je moguće više prirodni.

Inače, poslije poroda koža i kosa djeluju prilično, ajmo blago reći, neestetski. Kosa opada toliko da mislite da sa vama nešto nije u redu ( a samo ste se porodile) a ni koža nije ništa bolja. Ja sam čak dobila i perut koju sam imala nekoliko mjeseci i koja je nestala sama od sebe. Kosa se počela regenerisati nakon 6-7 mjeseci.

Grudi pored stomaka (a možda i zadnjice 🙂 ) trpe najočiglednije promjene. Nadolaskom mlijeka se povećaju za broj ili dva prvih nekoliko mjeseci, da bi se nakon stabilizacije laktacije lagano počele smanjivati. Smanjenje veličine grudi ne utiče na nastanak mlijeka. I nakon godinu dana dojenja izgledaju kao oni šalići na slici na početku teksta:) Čula sam da im je potrebno vremena da se vrate u normalu…nadam se da je to istina.

Mislim da je to to što se tiče očiglednih, estetskih promjena poslije poroda. Neko još zaradi proširene vene, nekom se stopala rašire, nekom na licu ostanu pjegice od tzv. „trudničke maske“ a neko nema ništa od ovoga.

Moja topla preporuka svim trudnicama je da ne čitaju forume jer tamo postoje zle bivše trudnice koje hoće da vam zgade i trudnoću i porođaj. To su one što vas ubjeđuju da su kilogrami nešto što je izvan vaše moći ( a ne kažu da su mažnjavale veliku čokoladu u 3 ujutro), koje govore da je najbolje hodati u trenerci i muževoj jakni tokom cijele trudnoće ( a neće da vam kažu da odete u second hand ili da posudite odjeću ili da smislite svoj način kako da lijepo izgledate) a vole spominjati i onu famoznu postporođajnu depresiju i tako dalje i tako dalje. Ako ih baš morate čitati, pokušajte to raditi selektivno.

Nema žene koja nije prošla kroz ovaj period. Nije lako ali nije ni strašno.

Moja omiljena misao na koju možete naići na skoro svim sajtovima vezanim za ovu temu jeste  da treba imati na umu da nam je tijelo prolazilo kroz promjene 9 mjeseci i da mu treba najmanje toliko da se vrati na staro. Nemojte se zaluđivati napisima u novinama „Victoria Beckham u top formi mjesec dana nakon poroda“ ili Severina, ona nam je bliža. Ni njima nije lako a imaju armiju pomoćnika i kamion para iza sebe. Jedno istraživanje sprovedeno u Britaniji otkriva da je potrebna jedna godina, jedan mjesec i dvije sedmice da bi se žena fizički i psihički osjećala kao prije bebe. U ovom istraživanju mame su priznale da im je trebalo pet mjeseci duže od njihovih očekivanja da se vrate na staro.

Dakle, ništa za mjesec dana. Dio posla će uraditi priroda, a dobar dio mi.

„Vidjećeš kad se porodiš!“

Ne znam zašto ali većina žena ima potrebu da trudnicama govori proročke rečenice tipa „vidjećeš kad se porodiš“ kao da je poslije poroda, u najmanju ruku, čeka doživotno kopanje u rudniku bez da ikad vidi sunčanog dana. Najtužnije od svega je što su to žene koje su i same prošle kroz porođaj i to često  po nekoliko puta. Šta li hoće reći? Da je porod najstrašnije iskustvo u životu pa su one junaci jer su ga preživjele? Da se raduju mom najstrašnijem iskustvu u životu?

Nije mi jasno.

Ženi koja je trudna, i to prvi put ( a znaju one prepoznati ne moraju ni pitati) zadnje što treba je takva mistična i zloslutna rečenica.  Ja sam, na primjer, imala čas t da čujem i izjavu tipa „tvoj život završava kad dobiješ dijete“ uz uzdisanje i odmahivanje glavom…misliiiiim (psovanje u ovakvim situacijama djeluje prilično ljekovito).

Sa kakvim se još čudnim ‘ticama sreću trudnice? Meni su non-stop neki ljudi sumnjivih majera govorili da se naspavam jer kasnije neću moći. Nisam nikako mogla ukapirati to stavljanje sna na štednju. Pa ne mogu se unaprijed naspavati…

Bilo je tu još bisera tipa „kad dođe beba,  nema više hodanja“, „kad dođe beba, možeš zaboraviti na seks“, „slobodno baci svoju staru odjeću jer kad rodiš nema povratka“, „bolje se navikni na nered jer kad dođe dijete“, „nećeš imati vremena kad dođe beba“…i tako. Dođe vam da odustanete od svega zbog te bebe-aždaje. Naravno, nema tu odustajanja već gurate kako znate i molite Boga da „ne vidite“.

Istina je da će se  stvari promjeniti i prioriteti reorganizovati. Pa? Promjena je neminovna. Možda nećete spavati do podne a koliko ste to često i radile? Treba samo imati na umu da iz trudničke perspektive nedostatak sna u budućnosti djeluje kao najgora moguća kletva. Šta će mi takvo pretskazanje kad je već termin blizu i nikako se ne mogu namjestiti da odspavam bar 2 sata u komadu. Malo koja će reći  „kad se porodiš, biće ti drago da te probudi plač tvoj bebe“. Bezobraznice jedne, to kriju za sebe! I nije isto kad žena koja prvi put dobija bebu čuje da se treba naviknuti na svoje ogromno, natečeno i teško tijelo i da joj je ono  breme od sad pa nadalje. Baš.  Ne mršavi se preko noći ali se ni mršavi jedući pite i slatkiše za troje. Dobar dio naših osjećanja i utisaka je stvar odluke i ugla gledanja. Ima ih koje misle da biti dobra majka, između ostalog, znači odustati od društvenog života i starog konfekcijskog broja, a ima i onih kojima je to ravno smrtnoj presudi. Bitno je znati  da vi organizujete svoj život a ne strina koja je došla da vas vidi pred porod i koja vas  zbog svojih loših odluka uvjerava da su vam dani odbrojani.

Trudnicama koje ovo čitaju imam za reći samo – kad dođe beba, bićete sretne. Vidjećete;)