I tako stiglo nam to proljeće. Stiglo k’o penzija. Nadali se, nadali, pa se prestali nadati, pa psovali globalno zagrijavanje i državu, pa ga opet prizivali. I dođe ono napokon a sa njim i proljetni umor. Tako kažu. Svi pričaju o tom proljetnom umoru i proljetnim virozama.
Ja ne znam o čemu ti ljudi govore.
Bila sam umorna i prije proljeća, a viroze su nam kućni inventar, uvijek imamo bar jednu. Kakav proljetni umor? Ništa meni nije jasno. Što ti stručnjaci malo ne razmotre neke druge vrste umora, npr. postporodiljski umor.
Postporodiljski umor je umor koji dobijete nakon što završi porodiljsko odsustvo i koji traje u prosjeku 17 godina, a nekad i duže, zavisno od maminog mentalnog sklopa i posla kojim se bavi. Porodiljsko odsustvo traje godinu dana, a postporodiljsko bi trebalo da traje 17 godina. To nama treba. Briga o djetetu je posao i potencijalni osnov za penziju. Kad brizi za dijete dodate redovni posao zaposlene mame, eto vam postporodiljskog umora. Proljetni umor je mala maca.
Super-mame smo apsolvirali i lijepo ih molim da zaobiđu ovaj članak sa komentarima. One koje sve stižu same bez ičije pomoći, one koje imaju nalakirane nokte, izdepilirane noge, skockanu kuću i zadovoljnog muža, ručkove od aperitiva do deserta, a pri tom su zadovoljne i odmorne, neka čitaju nešto drugo. Prosječna, obična mati je umorna k’o pas i to nema veze sa proljećem a pogotovo ne sa slikom žene ispod.
MamaDara 