Brejkdens po živcima

Priča nema veze sa onom finom reklamom i simpatičnim bebama. Jok. Ima veze sa drečećim malim ljudima koji se izvijaju kao brejkdenseri. To su oni zlikovci koji se istog trena uključe kad nešto nije po njihovom. Mame sa djecom do 6 mjeseci u ž i v a j t e u plaču vaše djece jer on nije toliko glasan koliko vam se čini i bebe ne mogu nikud bez vaše pomoći. Držite ih  u šaci!Još se mogu prodati pod slatka stvorenja poput ovog

Ovi što u prohodali,  razvili operska pluća i lukavost sitnih životinja su pošast kad nešto nije po njihovom. Slobodno se zgražajte. Oni koji imaju takvu djecu, znaju na šta mislim. Kriju se pod krinkom zaigrane i radoznale djece

ali brzo pokažu svoje pravo lice

I samo da znate, neću nikog da tješim, oni ne samo da se deru već često priređuju sledeće scene, naravno u javnosti:

–  bježe od roditelja koji dok trče za njima iza sebe ostavljaju klimoglave prolaznika koji misle da su roditelji sigurno grozni kad to jadno dijete tako bježi od njih;

–  otimaju se i izvijaju (izdaleka bi moglo proći kao brejkdens) kad ih roditelji uhvate izazivajući nove salve ccc-ja-svoje-dijete-nisam-tako-vaspitao/la pogleda;

– grizu, grebu i čupaju sluđene roditelje  koji onda vriskaju i galame, nenamjerno potvrđujući one klimoglave i poglede.

Napomena: ovaj tekst je napisan kao utjeha novopečenim roditeljima kojima borba sa grčićima djeluje strašno i kao preporuka da uživaju dok mogu, a naročito za one koji se upravo nalaze u ovoj fazi da znaju da nisu jedini sa ožiljcima po tijelu i prekornim pogledima na ulici. Et’ pa ti rodi dijete 🙂

Bjekstvo ka slobodi

Pod uslovom da ste dijete dobili iz ljubavi i da spadate u prosječnu, kad moram i to reći, emocionalno zrelu osobu ovo je tekst za vas. Još ako vam s vremena na vrijeme riječ „razvod“ i „sloboda“  proleti kroz glavu, ovo je takođe tekst za vas.

Ako vam se  desilo da pomislite da vas partner ili partnerka više ne voli (možda čak i mrzi), ništa ne brinite, ne mrzi vas, mrzi čitav svijet.

Ako mislite da pokušava da sebi skine neke obaveze sa vrata  – sigurno pokušava.

Možda vam se u zadnje vrijeme učinilo da bi radije bio ili bila negjde drugdje – 100% bi.

Sigurno ste stekli osjećaj da vaš partner nije kao nekad. Normalno da nije, ima trajnu promjenu ličnosti:

– ne spava redovno (isto kao i vi),

– jede isprekidano i to kad stigne, često ono što ostane iza malog čudovišta (isto kao i vi)

– nema vremena ili ga ima znatno manje za aktivnosti koje je nekad volio ili voljela ( isto kao i vi)

– umorna ili umoran je kao pas od nosanja tazmanijskog đavola, trčanja za njim, presvlačenja, kupanja, ribanja, sklanjanja, peglanja, nabavljanja za njega (skoro isto kao i vi)

– sluša i gleda nervoznog partnera/partnerku (aposlutno isto kao i vi).

Sad vi meni iskreno recite zar ne biste i vi nekad bili negdje drugdje potpuno sami u miru i tišini? A?

Brejkdens bebe

Što se mene tiče, Prolom je najbolja ali ovu reklamu morate pogledati, uljepšaće vam dan!

Break dance babies 🙂

A ovo je dio atmosfere sa snimanja reklame

Bebe u kancelariji

Znam da volite moje priče o vrtićima ali ovo je nešto sasvim novo (za nas) i vjerovatno sasvim nemoguće (isto za nas).

Radi se o revolucionarnoj ideji čuvanja djece zaposlenih roditelja ni manje ni više već na poslu! Da. Projekat koji je pokrenula jedna firma iz Velike Britanije od par stotina zaposlenih čiji je testni period ostao zabilježen u vidu dokumentarca. U Velikoj Britaniji  ( kao i drugdje) roditelji su razapeti između želje da provode više vremena sa svojom djecom i zarađivanja novca jer su troškovi odgajanja djece basnoslovni bez obzira na njihov standard. S obzirom na takvu situaciju, jedna od najvećih taksi firmi u Velikoj Britaniji je odlučila da omogući svojim radnicima da postanu produktivniji u svakom smislu – i kao roditelji i kao radnici. Pametni kakvi jesu, prvo su roditeljima, djeci i ostalim radnicima koji nemaju svoju djecu ali su ipak dio te firme, dali probni period od mjesec dana.

Djeca su bila starosti od nekoliko mjeseci do dvije godine i provodila su vrijeme sa roditeljima na poslu. Dakle, roditelji su ih čuvali i radili.

Npr. jedna od zaposlenica, Shellon, se vratila na posao na 3 dana  sedmično sa bebom starom 5 mjeseci. Kako sama kaže, mnogi su bili skeptični po ovom pitanju ali su prednosti ovakvog modela čuvanja djeteta bile višestruke. Shellon je svoje iskustvo  podjelila na  blogu. 

Bebe su bile na sastancima ne samo sa mamama, već i tatama, puzale su oko njihovih nogu ispod radnog stola, na snimku razgovora jedne od zaposlenica sa klijentom, čula se dernjava njene kćerke…i tako. Bilo je i kolega koji ne podnose toliku buku i haos  ALI nakon probnog perioda, radnici su odlučili da žele takvu organizaciju i da žele bebe u kanceleriji!  Odlučeno je da bebe do godinu dana borave uz majke, a starija djeca da borave u besplatnom vrtiću koji će biti u krugu firme. Treba li nabrajati prednosti? Evo samo nekoliko:

– djeca su sretna jer su uz roditelje (mada je ovo najmanje bitno u kapitalističkom svijetu)

– roditelji su sretni jer su njihova djeca sretna ( ovo je recimo bitno jer će onda biti produktivniji na poslu)

– radnici će biti lojalni firmi koja visoko vrednuje njihov porodični život (a da to nije prisilni team building)

– radnici  će poštovati svoj menadžment koji im pazi djecu ( a ne šalje poruku s visoka  „Ja ti hranim porodicu, pazi kako se ponašaš.“)… da već ne idemo u detalje.

I što bi mi, pametnjakovići sa Balkana rekli, mirna Bosna!

p.s. S obzirom na podsticaje naših država (oni koji razumiju ovo što pišem znaju i koje su to države) i načinima borbe za bijelu kugu kao što su smanjenje porodiljskog odsustva na 6 mjeseci, otpuštanje trudnica, ucjenjivačko potpisivanje internih ugovora koji obavezuju ženu da ne rađa prvih nekoliko godina nakon zaposlenja i slične metode, ovakve ideje nisu dobrodošle i  sigurno bi bile predmet sprdnje.   Nadam se da griješim.

Proljetni umor

I tako stiglo nam to proljeće. Stiglo k’o penzija. Nadali se, nadali, pa se prestali nadati, pa psovali globalno zagrijavanje i državu, pa ga opet prizivali. I dođe ono napokon a sa njim i proljetni umor. Tako kažu.  Svi pričaju o tom proljetnom umoru i proljetnim virozama.

Ja ne znam o čemu ti ljudi govore.

Bila sam umorna i prije proljeća, a viroze su nam kućni inventar, uvijek imamo bar jednu.  Kakav proljetni umor? Ništa meni nije jasno. Što ti stručnjaci  malo ne razmotre neke druge vrste umora, npr. postporodiljski umor.

Postporodiljski umor je umor  koji  dobijete nakon što završi porodiljsko odsustvo i koji traje u prosjeku 17 godina, a nekad i duže, zavisno od maminog mentalnog sklopa i posla kojim se bavi. Porodiljsko odsustvo traje godinu dana, a postporodiljsko bi trebalo da traje 17 godina. To nama treba. Briga o djetetu je posao i potencijalni osnov za penziju. Kad brizi za dijete dodate redovni posao zaposlene mame, eto vam postporodiljskog umora. Proljetni umor je mala maca.

Super-mame smo apsolvirali i lijepo ih molim da zaobiđu ovaj članak sa komentarima. One koje sve stižu same bez ičije pomoći, one koje imaju nalakirane nokte, izdepilirane noge, skockanu kuću i zadovoljnog muža, ručkove od aperitiva do deserta, a pri tom su zadovoljne i odmorne, neka čitaju nešto drugo. Prosječna, obična mati je umorna k’o pas i to nema veze sa proljećem a pogotovo ne sa slikom žene ispod.

Mame na kafi

Stiže nam proljeće. Obećalo još prije mjesec dana pa se ulijenilo. Nema veze. Kad god došlo, dobrodošlo. Protokol se zna. Bašte kafića će biti okupirane ljudima sa sunčanim naočalama na nosu. Da, i mame su dio te priče.

Mame vole proljeće jer tad mogu popiti kafu. Niko nije obećao da će to biti na miru ali je ipak popiju. Ta kafa izgleda ovako:

SMS: krćemo do grada hoćete u šetnju?, mama kuca sms obično dok radi nešto  pa poruka često ima viška ili manjka slova i što manje znakova interpunkcije.

Odgovor stiže nakon pola sata. Mama koja je poslala sms, već je i stigla do grada.

Eto nas za 15-20min, budite u centru.

U međuvremenu pošto je mama dugo čekala sms, čula se sa drugom mamom koja je već u gradu, tako da će ovo biti jedna kafa od 3 mame  i 3 bebe.

Mame se obično nalaze u lijepoj bašti gdje ima dovoljno prostora za kolica.

Konobari ne vole mame.

Mama1, mama2 i mama3 su se sastale i traže lijepo mjesto sa malo sunca, malo hlada i u zavjetrini i da ima dovoljno mjesta za troje kolica.

Nakon što su našle takve mjesto, slijedi uparkiravanje.

Oprostite, samo da se smjestimo, Mama1 pokušava  bezbolno da zamoli dvoje šminkera da se pomjere. On ustaje preko volje, a ona viri u kolica i smješka se na bebu, Kako cam cladak!. Mama1 se smjestila u rekordnom roku.

Mama2 je imala još bolju poziciju, a i njena beba je starija u manjim, kišobran kolicima, pa je išlo lakše.

Mama3 je morala svoju bebu da izvadi iz kolica jer se probudila i odlučila da o tom obavjesti cijelu baštu a možda i šire. Držeći bebu jednu rukom, uparkiravajći kolica drugom, pokušava da smiri malu sirenu.

Mama1 je već u panici da se njena beba ne probudi pa je počala preventivno da ljuljuška kolica.

Mama2, sa starijom bebom, je već počela sa Ne, to je prljavo. Nemoj to, ljubavi, kaka! Neeeee. Čekaj. Ostavi to.

Dolazi konobar. Jedva punoljetan, izgleda kao da nema djece. Mame mu izgledaju kao kvočke sa pilićima – uskomešano i glasno. Žene. Uvijek dižu frku bez veze.

Mama1, ljuljajući kolica iz kojih je već dolazio zvuk koji upozorava, bržebolje ispali:

Nes.

Mama2, slijedeći njen primjer reče samo:

Isto. držeći ruke bebi2, da bi je bar malo sabotirala u njenoj namjeri da povuče sto prema sebi.

Mama3 je samo procijedila kroz zube, sva oznojena što od bebe koja se dernja, što od uperenih pogleda,

Vodu.

Običnu ili mineralnu? , upita konobar ne znajući koliko je suvišno to pitanje.

Koju god, reče Mama3, misleći pri tom da bi joj bolje došla jedna rakija nego voda.

Ode on. U međuvremenu Mama1 je morala da izvadi bebu1 iz kolica koja je takođe postala mala sirena, pa je u horu sa bebom3, zabavljala cijelu baštu.

Mama2 je već odavno ustala iz stolice jer je beba 2 odlučila da vježba hodanje.

Beba 3 je napokon malo ućutala jer joj žena sa susjednog stola zazveckala ključevima koji su očigledno bili puno interesantniji od arsenala igračka koju je Mama3 pokušala da upotrijebi. Mama3 se osjeća nesposobno jer nije uspjela da sama ućutka bebu ali i zahvalno jer beba napokon mirna.

Sada je Mama1 mislila kako bilo bolje da je naručila nešto ljuto a ne nes.

Mama2 je već fino odmakla sa bebom2 krećući se u obliku ćiriličnog slova p.

Konobar  je stigao sa narudžbom koja nije nikom odgovarala jer  tu ništa za smirivanje živaca nije bilo.

Kad su bebe jedva malo ućutale, upita Mama1 cupkajući bebu1,

Pa šta ima?,

Evo, niču nam zubi. I ono malo što smo spavali, čekaj bebo, ne spavamo. Kod vas? , vrati loptu Mama3 , ljubeći bebu3 jer se napokon počela smješkati.

Ništa posebno, dobili smo vakcinu. Dobro je prošlo.  Ššššš! Jesi izlazila na onaj ispit?, prebaci temu Mama1 znajući da nema puno vremena.

Mama3 znajući isto, skrati priču:

Jesam. Položila. Kako tvoja specijalizacija?

Mama1 taman zausti da odgovori kad se mala sirena opet oglasi,

Ššššš! Bebo1, pa šta je sad? Naučila sam je na ruke. Najbolje da mi idemo, nema od sjedenja ništa. Gdje je Mama2?

Mama3 kao da je jedva dočekala, izli onu vodu u sebe, pa se poče pakovati znajući da je to jedino rješenje.

U to se pojavi i Mama2,

Samo da operemo ruke. Je l’ mi to idemo? , upita smijući se već navikla na ovakve rasplete i nepopijene kafe. Ipak ona ima najstariju bebu.

Idemo u šetnju. Nema druge. Možda tad ućute., reče jedna od mama ne predajući se lako.

Pakujući se, mama1 i mama3 se nisu dale, razmjenjivale su misli prepolovljene zahtjevima beba i potom usmjerene u poptuno drugim pravcima. Mama2 se vratila sa čistom bebom 2. Već je platila. To je prećutni dogovor koji važi u društvima mama – plaća ona koja ima najmirniju bebu.

Kad je povorka krenula, bebe su utihnule. Izgledale su sad tako slatko i nezahtjevno u kolicima. Jedna od njih je čak i mahnula konobaru, koji je sklanjajući netaknute kafe mislio kako su žene smješne i kako uvijek dižu  frku bezveze.

Epilog – zadnji dio sage o vrtiću

Larin izbor ili Sulejman Veličanstveni, slobodno izaberite prema afinitetima mi smo svejedno obrali bostan. Slušajte šta će biti dalje…

Nakon smirivanja strasti i više nego uljudnog razgovora sa direktoricom, bili smo zadovoljni. Čak na naš komentar da je djetetu treći dan nakon vraćanja u vrtić procurio nos i da je počeo kašljati, htjela nam je toliko izaći u susret da nam je rekla da u njihovom vrtiću to neće biti problem, da tete paze na slinavu djecu i da im čiste nosiće. Mi prezadovoljni.

Ipak nosić nije tako odlučio – nastavio je da slini mnogo više a grlo se mnogo pobunilo. Toliko se pobunilo da smo ipak odlučili da potražimo savjet pedijatra.  I pedijatar je opet rekao svoje. Dijete se mora povući iz kolektiva, mora uzimati antibiotike, mora to preležati u kućnom ambijentu s obzirom na nedavnu epizodu koju je imao.

I tako je bilo. Mi javimo vrtiću kako stvari stoje. Sve ok – osim da se ponovo  urade brisevi nosa i grla kao i krvna slika. Razmišljamo mi da je zahtjev logičan.  I odemo na kontrolu kod pedijatrice koja nas dočeka pitanjem:

-Oprostite, u koji vrtić ide vaše dijete?

Gleda ona u mene, ja u nju, ona u veliki upitnik iznad moje glave.

Kažem i upitam zašto to pita.

-Neko je zvao iz tog vrtića. Nikad mi se nije desilo od kad radim da neko provjerava moja pravdanja za djecu. Interesovali su se šta je djetetu i zašto on ne dolazi u vrtić.

Upitnik iznad glave se pretvorio u  tri uzvičnika spremna da se pretvore u još mnogo šta zbog kontrolisanja a na kraju i onog što najviše mrzim, laganja.

-Čekajte, nije mi jasno (glupa ja), hoćete reći da je neko zvao iz vrtića da provjeri da li je dijete bolesno?

-Da, da. I to sa jako ružnim nastupom pa sam ja tu priču skratila jer stojim iza svog potpisa, reče pedijatrica bijesna.

Nisam htjela da dublje razvijam priču jer sam mislila da nije ni vrijeme ni mjesto za to pa sam samo prenijela doktorici ono što su mi rekli iz tog vrtića sa kojim je izgleda moje maloljetno dijete sklopilo ugovor o radu. Jedino je to bilo objašnjenje takvog ponašanja.

Doktorica  je na pomen briseva rekla da će uraditi samo bris nosa, a ostale stvari su nedavno rađene i smatra da nema potrebe da dijete ponovo prolazi kroz to.

U redu.

Došlo vrijeme odlaska u vrtić, ja na poslu, na baku i dedu spalo to teško zaduženje, kad tamo teta dočeka sa:

-Izvinite, direktorica je rekla da ne puštamo dijete bez medicinske dokumentacije koju je tražila.

Javljaju mi na posao da su poljubili vrata, a ja se mislim, dešava se. Dešava se neki šum u komunikaciji, nije moguće da onako ljubazna žena radi takve stvari.

I nazovem ja direktoricu da riješimo nesporazum.

Nazovem, kad tamo nema ljubazne žene. Javila se neka druga žena, arogantna, napadački raspoložena, govoreći da jeste teta zvala doktoricu i da je doktorica rekla da je ona pravdala samo tri nedelje, a da ostalo vrijeme dijete nije bilo bolesno, da smo doktorica i ja prijateljice i CAP! Tu sam znala da je ipak to sve izmislila! Nema šanse da je to pedijatrica rekla. Da je rekla bilo šta drugo možda bih ovakva naivna i povjerovala ali to nisam nikako. Čak ni ja!

I tako, ne ostanem ni ja dužna. Spomenem neke stvari iz prethodnog teksta o sramoti, obrazu, ružnom ponašanju, kontrolisanju i lošem tretmanu i lupim jadnu slušalicu da bar telefonu dam do znanja da se sa mnom nije igrati kad mi je dijete u pitanju.

I to je bio naš ispis iz elitnog vrtića.

Nakon ispisa, da potvrdim svoje 6.čulo, nazovem pedijatricu da upitam šta se tu tačno desilo. Žena mi opet ponovi istu priču. Izvinjavajući se , da ne bi pomislila da imam neke čudne tendencije oko sklapanja novog prijateljstva, upitam je:

-A, izvinite, ja sam čula da ste vi njoj rekli da smo mi prijateljice.
(ono kad sam sebi zvučiš glupo)

S druge strane slušalice:

– MOLIM! Ko? Pa i da jesmo, kao što nismo, ne bih tako nešto rekla. Znate šta, moj Vam je prijedlog da vi maknete svoje dijete iz tog vrtića i završite sa tim.

A ja sad kao pametna i važna:

– Pa naravno, to sam već uradila.

(Izostavljajući onaj dio gdje je direkotorica rekla da ga ne moramo više dovoditi.)

Eto.

Tako vam je to bilo.

Kažem vam ja, Karleuša je bila u pravu.

Kako sam nasjela na priču o vrtiću sa 5 zvjezdica II

Poslije uvoda tek slijedi zaplet.

Ne shvatajući šta se dešava, prvo sam u nevjerici čekala odgovor tete koja je izgledala kao  direktor neke vrlo bitne firme u kojoj moje dijete radi a zbog njega im je propao višemilionski projekat i sankcije  tek slijede:

– Imamo informaciju, a vidjeli smo i na fejsbuku, da se vaše dijete nalazi na adaptaciji u , pa reče ime nesrećne igraonice. Mi ćemo zvati doktoricu da provjerimo da li je dijete bilo bolesno.

Ja već progledala, shvatila da je teta odnijela šalu, izvučem svoj s visoka glas, pa isto tako bitno rekoh da mi se ne sviđa njen stav ali da ću joj rado objasniti o čemu se radi. I objasnim. Baba, deda, oporavak, druženje…itd. I da hoću da razgovaram sa direktoricom o tome te da informacije o mom djetetu mogu dobiti samo od mog supruga i mene.

Teta malo spusti loptu i raziđosmo se. Ja u čudu i ljuta, a ona…bog dragi zna šta.

U meni proradio taj praroditeljski insinkt kad je mladunče u pitanju spremna da i Marka Cukerberga lično pitam neke stvari pa  se prije Marka javim dotičnoj zlosrećnoj igraonici, spremna na sve.  Lijepo pošaljem poruku putem Markovog medija i dobijem odgovor:

„Naravno da vas se sjećam i Bebe
Mene niko nije zvao a i da jeste ja naravno ne bih davala nikakve informacije o djeci, to bi bilo krajnje neprofesionalno. Ipak, sad kad sam malo razmišljala sjetila sam se jednog detalja…
Prije nekih 15 dana (otprilike) listala sam rokovnik sa imenima djece i spomenula sam vaspitačici kako nam već dugo nema Bebe pa sam prokomentarisala da je možda prehlađen jer je tih dana baš puno djece bilo bolesno. Ona mi je tada rekla da misli je on upisan u vrtić Sa 5 Zvjezdica, a zna tako što njena prijateljica radi kao vaspitačica u pomenutom vrtiću, čak ju je jedno jutro zvala na mobilni dok sam ja tamo bila. Kada su pričale o Bebi i zašto, ko je koga i šta zapitkivao, nisam pitala niti sam ulazila dalje ni u kakvu priču oko toga.
Nadam se da sam pomogla…

Srdačan pozdrav“.

Opet zvuk prekida filma. Očigledno neko laže i donosi zaključke na prečac.

Obrazložim ja to sve mužu i sa direktoricom dogovorimo sastanak. Učinilo mi se da je preko telefona i ona moje dijete krivila za propadanje tog višemilionskog projekta ali sam odlučila da to ostavim za razgovor uživo. Ipak je to vrtić sa 5 zvjezdica, prirodno je očekivati neki nivo kulture.

I nađemo se mi. Morali smo je pozvati mobilnim jer nije bila u vrtiću već u kafiću, ali nema veze, bila je osmomartovska proslava, pa logično da treba biti malo opušteniji na svečan dan. Ono što nije bilo logično je njen komentar da nije mislila da ćemo doći.

Muž i ja se zgledasmo, zbog čega ne bismo došli kad smo se dogovorili da ćemo to uraditi. Vrtić sa 5 zvjezdica ima izgleda mala očekivanja kad su roditelji u pitanju.

Razgovor je tekao otprilike ovako:

-Znate, teta je vrlo mlada ali pošto je krupna izgleda zastrašujuće i strogo.

Ok. mislim se, profesionalna deformacija, nama objašnjava nešto kao da smo djeca, pa da čujemo dalje…

– …ona ima samo dvadeset i nešto godina ali je vrlo odgovorna. Nije mislila ništa loše.Zamislite kako je nama bilo kad smo čuli da je Bebo u drugoj igraonici…

Priznajem, nismo djelovali dovoljno oštro i sa stavom. Ni ja ni muž.

Imali smo slabe argumente kao što je „dijete nam je bilo toliko bolesno da je išlo na slikanje pluća“ ili nešto poput „sve što se tiče našeg djeteta, trebate pitati nas, a ne donositi zaključke na osnovu fejsbuka i privatnog razgovora teta“ i na kraju, kardinalna greška „možete provjeriti kod doktorice ako nama ne vjerujete“.

Kakvi početnici!

Umjesto da ja počnem histerisati, prijetiti tužbom i čime već sve žene prijete, a muž pokazivati zašto muškarce zovu snažnijim polom, mi smo razgovarali. Umjesto da smo viknuli: „Ženo, jesi ti normalna! Prvo, doktorica je rekla da mu treba vremena da se oporavi. Drugo, šta te briga gdje vodimo dijete. Treće, nije on u radnom odnosu pa da se provjerava vjerodostojno bolovanja! Eeeej, ženo, imaš li ti mozga!? Jesi pametna? Kako te nije sramota? Vi sebe nazivate vaspitačima, vi ste bolesni!“ i slično tome. NIsmo, eto.

P o č e t n i c i!

Direktorica je izgleda poklekla pred tolikom dozom naivnosti i jednostavnosti pa je rekla da joj ne pada na pamet da nas provjerava i da pošto smo platili unaprijed a dijete nije išlo u vrtić, nemamo šta da plaćamo.

Izašli smo iz vrtića zadovoljni kao bubatori koje je upravo popularna ekipa zovnula na žurku  ne znajući da ćemo na toj žurci ispasti ono što jesmo u očima ljudi te vrste  – totalne naivčine.

Da, da…nakon  što  je Maria vidjela da je Julio poljubio Rosauru,  otišla je da nađe baku (uvijek u tim serijama mora biti nek stara žena koja donosi sve odluke u kući)i  da joj kaže da je Rosaura ukrala njen nakit.

Nastaviće se, naravno.

Čija je ono zvijezda?

Kao što dijelim sa vama većinu svojih (a bogami i tuđih) iskustava, evo još jednog za koje osjećam moralnu obavezu da isto uradim. Okarakterišite ga kako hoćete, zauzmite stranu koju želite a ja ću vam pisati iz svog ugla. Nije mi želja da ikog ocrnim, to ljudi uglavnom jako dobro rade sami. Želja mi je samo da  sutra neki drugi mama i tata budu pametniji…i da slušaju savjete prijatelja ali vratiću se na to. Priča će biti poduga. Odustanite ako ne planirate dijete dati u vrtić.

Vrtić je zakon. I dalje stojim iza toga.  Pošto je to tako odlučimo se moj suprug i ja za vrtić. I to ni manje ni više već sa 5 zvjezdica.

Razne stvari su nam išle na ruku:

– blizina (mogli smo dijete  pješke odnijeti na sebi),

– fenomenalan prostor (ogroman, lijepo prilagođen za bebice i djecu),

– veliko dvorište,

-video nadzor ( koliko god ne volim Big Brother toliko mi je želja da vidim šta mi radi dijete u vrtiću bila jača, tako da je i ovo bio plus),

– mnoge aktivnosti koje ovaj vrtić nudi (ples, izlete, učenje jezika).

Cijena, u skladu sa ponudom – 400 KM. Ništa nije puno za moje dijete, znate već kako to ide.  Samo najbolje. Napravili smo početničke greške odmah u startu.

Prvo, ja nisam poslušala dobru prijeteljicu. Rekla mi je da razmislim, da prostor jeste odličan ali da kruže priče po gradu da je atmosfera u vrtiću loša zbog čestog mijenjanja teta. Rekla mi je da je direktorica na svoju ruku, da daje otkaze tetama čim zatrudne ili naprave neku grešku…ja ovo nisam smatrala  alarmantnim.

-Bože moj, nije se lako danas baviti privatnim poslom, normalno da je dobije otkaz kad zatrudni, to mora  i da piše u Zakonu o radu sa privatnicima, mislila sam ja. Uostalom i ta moja prijateljica je osoba sa izraženim osjećajem za pravdu (u tom trenutku sam zaboravila da je zato i volim) što traži dlaku u jajetu kad je taj vrtić super. Prava zvijezda među svim vrtićima koje sam pogledala.

Odemo na razgovor, sve prošlo ok. Dobijemo deset dana gratis da se dijete prilagodi i mi odlučimo. Sve pet zvjezdica.

Prošlo tih 10 dana, mi sretni što sve ide kako smo zamislili, primjećujemo na djetetu dobrobiti boravka u vrtiću, sretni damo 400 KM, da platimo za naredni mjesec. Isti dan kad smo i platili, naša beba zaradi predupalu pluća. Tog perioda ne bih da se prisjećam, djelić toga sam podjelila ovdje .

Nakon mjesec dana roditeljskog kaljenja i prve ozbiljnije bolesti, u periodu oporavka na kojem je insistirala naša pedijatrica, odlučimo da sa društvom iz Školice za trudnice odemo na druženje u jednu novootvorenu igraonicu.

Našoj sreći nije bilo kraja! Mame nekad sa bebama u stomacima sad na druženju u duplom broju. Nama svanulo nakon sedmica mjerenja temperature, čekanja kod doktora i nespavanja. Divota jedna!Igraonica mala, naše je društvo ispunilo od poda do plafona. Čokolada na jednoj, sokići na drugoj strani. Kafe se hlade, kao trebale bismo ih piti. Igramo se, slikamo, uživamo.

Zbog količine sreće koju je moje dijete pokazivalo u toj igraonici, odlučimo ga tamo ostavljati na sat-dva dok se ne vrati u svoj vrtić sa 5 zvjezdica. Nije bila gužva, nije se mogao ponovo razboljeti, razmišljala sam ja, a baba i deda dobiju sata-dva da obave svoje poslove po gradu dok smo mi na poslu. I tako je bilo.

Došlo vrijeme povratka u naš vrtić na opštu radost svih. Napokon će nam se život vratiti u normalan tok – pos’o, kuća,  vrtić. Tete su nas kao i uvijek u našem lijepom vrtiću dočekale, sve super.

Pošto je datum bio visok, kad sam došla po bebu, rapitam se oko plaćanja, čisto za svaki slučaj. Razmišljala sam da je sve jasno jer smo platili unaprijed, dijete bilo bolesno, pa ne treba ništa da se plaća dok ne „odradi“ svoj mjesec u vrtiću.

Odem kod nadležne tete i kažem zbog čega sam došla. Teta ni osmjeha, niti ljubaznosti od prije počinje  pričom:

– Imamo informaciju da je vaše dijete išlo po drugim vrtićima i igraonicama za vrijeme odsustva iz našeg vrtića.

Čula sam zvuk zaustavljanja filma. Jesam stvarno.

-Kakvu informaciju? Gdje išao? Kad?, ne shvatajući da sam u Procesu.

Ovdje se moram zaustaviti. Ne zato jer je Julio poljubio Rosauru a naišla je Maria pa je logično da epizoda tu završi, već moram dijete spremati za vrtić i ići na posao.  Ne želim da vam uskratim detalje priče „Kako sam nasjela na priču o vrtiću sa 5 zvjezdica“.

Nastaviće se čim prije…