Idemo na put, djeco!

Došla je prava pravcata jesen a zajedno s njom je otvorena sezona prehlada i igraonica. Pošto su prehlade već viđene i ništa novo od njih, kao i od  većine igraonica, evo predloga za kvalitetno i drugačije provedeno vrijeme.

U subotu, 16.11. u Banjaluku stiže francuska cirkusna trupa „Šapazar“ (Chapazard).

Nije to ni obična trupa ni običan cirkus. Radi se o putujućoj trupi od kojih najmlađi imaju 8 i 4 godine. „Šapazar“ će u Banjaluci u subotu da raširi svoju šatru ne slučajno, već kao dio projekta „Hajdemo na put, djeco“. Projekat predviđa godinu dana putovanja Evropom i zaustavljanje u različitim mjestima. Prije Banjaluke, u Bosni su to bili Srbac, trenutno Gradiška, potom je na redu Banjaluka, pa Ljubija.

Najmlađi članovi trupe imaju ulogu reportera koji će iz svog ugla da prikažu cijelo putovanje koje podrazumijeva upoznavanje i druženje, izvođenje predstave za djecu i uopšte, jedan cirkus. Ulaz je besplatan ali Šapazarci primaju „donacije“ u vidu hrane – pekmez, ajvar, domaći sok…

Ako želite svojoj djeci da pružite jedno drugačije i novo iskustvo (što znamo da je neophodno za kvalitetan razvoj čovjeka), susret sa drugom kulturom (bez dizanja kredita) i zabavu ( ipak se radi o cirkusnoj trupi) koja ne košta više od dobre volje, znate gdje ćete biti u subotu – Banjaluka, pored restorana „Slap“.

Detalje o čitavom događaju u Banjaluci možete naći ovdje, a cijeli put šarene ekipe na engleskom možete pratiti ovdje. Za mame i tate frankofile koji govore francuski tu je i blog sa detaljnijim opisima putešestvija.

Idemo na put, djeco! 😀

Advertisements

Lijepo tijelo

Zbog sve većeg pritiska na žene, koje uglavnom prave – žene, očekuje se da mjesec dana nakon porođaja stanete u stare farmerke zanemarujući činjenicu da možda nećete uspjeti stati ni u stare cipele. Na zapadu se naravno otišlo korak dalje pa se na izgledu radi neposredno prije poroda kako bi slike odmah nakon stizanja bebe bile „glamorous“.

Ovu temu sam već „obradila“ u članku Na šta ličimo poslije poroda pokušavajući demistifikovati i cijelu stvar malo drugačije posmatrati. Isto je uradila i Jade Beall ali  na mnogo efektniji način. Da cijeli ženski rod nije krenuo stazama anoreksije i pritiska na sopstveno tijelo i razum, pokazuje njen projekat koji se sastoji od niza neuobičajenih fotografija  u, za većinu žena, najnezgodnijem periodu za fotografisanje, nakon poroda.

Pokazala je da može drugačije. Ja joj kažem hvala 🙂

Beba na dva točka

Ovaj članak sam htjela napisati prošle jeseni kad je gospodin Bebo imao čast da se prvi put vozi u prikolici za bicikl ali nisam. Sad kad sam nabavila sjedalicu za svoju bićikletu mislim da je stvarno red da prozborim koju riječ na račun ove divne kombinacije.

U zemljama poput Holandije, bicikl je prevozno sredstvo i način života. U toj zemlji vožnja bicikla sa bebom je stvar koja se podrazumijeva. Kako BICYCLE DUTCH piše na svom blogu čak i proizvođači sjedalica za bicikle predviđaju da se prednje sjedalice, tj.one koje se kače na guvernal, mogu koristiti za bebe uzrasta od 6 do 9 mjeseci, odnosno od perioda čim budu sposobne da sjede. Ako reagujete otvorenih usta, ništa čudno, nema to veze sa balkanskim mentalitetom jer kako piše u ovom članku i drugi ljudi tako reaguju. Bez obzira na stav drugih, Holanđani pedalaju bez obzira na vremenske uslove i to sa bebicama. Živi i zdravi.

PRIKOLICA

Period moje trudnoće je najduži period da nisam vozila bicikl. Kako sam bila privremeno „penzionisana“ onda sam se dala na proučavanje mogućnosti koje dvotočkaš i beba pružaju. Tako sam došla do poklona za babine – prikolice za bicikl (iskoristite šansu kad vas ljudi pitaju šta vam treba? 🙂 ).

Rekacije su bile od „super ali gdje ćete to voziti po Banjaluci?“ do „super, nećete valjda dijete voziti u njoj po Banjaluci?“. Mi smo samo rekli „super!“.

I vozili smo i vozimo se još uvijek.

PREDNOSTI i MANE: :
1.Prikolica je odlična stvar ako prije svega imate prostor za njeno čuvanje. Ako živite u stanu i nemate garažu, bez obzira na njeno jednostavno sklapanje, sumnjam da biste je često koristili.
2. Dobra stvar kod prikolice je njena nosivost. Ova koju mi imamo je marke BILTEMA i predviđena je za dvoje djece, nosivosti do 36kg. Šta ćete u njoj voziti dijete, stvari ili oboje je stvar izbora.
3. Kod prikolice je nezgodno što je ipak kabasta. Kad živite na „našem“ podneblju, biciklističke staze nisu to što bi trebale biti kao ni parkinzi za bicikle. Korištenje prikolice onda zahtjeva razmišljanje o ruti i mjestu za parkiranje. Ovo niti je plus niti minus, više je stvar volje.
4. Montiranje je još jedna stvar koja se odnosi na volju ali ima i praktičan dio. Obično zavisi od supruga, a ne mora, jeste da je lakše tako i zavisi od dužine osovine na zadnjem točku. Npr.kod mog bicikla je prekratka i nema prostora za montiranje prikolice tako da je za vuču opet zadužen suprug. Prije nego vam se brk skeptično nasmije i zapitate se pa što onda ja pišem o ovome a ne suprug, čitajte dalje.

SJEDALICA

Upravo zbog prednosti i mana koje sam opisala u vezi prikolice, odlučila sam stati u kraju ovom šikaniranju mene od strane prikolice i kupiti sjedalicu za bicikl.

Odlučila sam se za onu koja se montira na zadnji dio bicikla. Prednje sjedalicu nisam htjela iz nekoliko razloga:
– bilo bi mi teže upravljati biciklom, zaustavljanje i stajanje bi bilo prilično teško zbog održavanja ravnoteže;
– zbog ograničenja u masi jer su obično ograničene na nosivost do 13kg, a gospodin Bebo je taman tu negdje.

Izbor je dakle pao na Bobike sjedalicu. Našla sam je polovnu i uštedila hrpu para. Holandska je, nećete vjerovati.

Predviđena je za uzrast od 9 mjeseci do 6 godina. Gospodin Bebo se sa svojih 19 mjeseci savršeno uklopio. Od ovih nekoliko dana koliko ima da smo je kupili, svaki dan se vozimo. Ne idemo samo u joy ride već kao poluodrasle i poluozbiljne osobe, obavljamo i razne stvari po gradu. Bebino uživanje možete samo da zamislite, a moje je teško opisivo.

PREDNOSTI I MANE:

1. Zadnja sjedalica je po mom mišljenju dosta stabilnija i lakše je voziti bicikl dok je dijete iza.
2. Kada su vidjeli sjedalicu, neki prijatelji su pitali zašto sam uzela ovu sjedalicu jer mi je dijete iza leđa i ne vidim šta radi a on nema pregled kakav bi imao da sjedi naprijed. Po mom mišljenju ovo nije mana, jer je dijete privezano, čujem ga i nema mnogo prostora za manevrisanje da bi se povrijedilo. Bočno ogledalo je stvar koja bi dala ovo popraviti a i korisno je iz hrpe drugih razloga. Što se preglednosti tiče, već je veliki i sasvim lijepo „zvijera“ lijevo-desno dok se vozimo.
3. Praktičnija je od prikolice. Za brze akcije po gradu, obavljanje nekih stvari pa i iznenadna druženja (mi samo radimo ozbiljne stvari, druženja su rijetka), sjedalica je odlična stvar. Uvijek je namontirana a dijete se lako stavlja u nju.
4. Sa sjedalicom se lakše vozi po trotoaru bez maltretiranja pješaka.
5.Nedostatak bi bio manja nosivost stvari što se da malo popraviti korpom na guvernalu i bisagama. Bobike ima bisage predviđene za njihove sjedalice kao i hrpu drugih dodataka koji će vožnju učiniti sigurnijom i lakšom.
6. U slučaju dužeg parkiranja, npr.kod posla, sjedalica se vrlo lako može skinuti sa bicikla i unijeti na sigurnije mjesto.

Na kraju

Mnoge moje prijateljice kažu da je vožnja biciklom odlična ali da one nisu vozile godinama. Ništa vas ne sprečava da sad počnete!
Ipak je to „kao vožnja bicklom“, nikad se ne zaboravi. Svom djetetu ćete priuštiti odličnu zabavu a sebi dosta toga olakšati i možda koji mišić pritegnuti.
Za šta god se odlučili, molim vas samo da obratite pažnju na signalizaciju na biciklu. Bili sigurni u sebe ili ne, ne zaboravite svjetla, mačije oči, reflektujuće naljepnice. Vidljivost bicikliste je mnogo manja nego mi na biciklu mislili.
I ako vam se slučajno omaknu opravdanja poput „to košta“, odradite računicu – gorivo, parkiranja, vrijeme koje potrošite i kalorije koje ne potrošite, vidjećete da je bicikl u prednosti.

Više od slikovnice

Često od mama i ostalih mogu čuti kritike na račun današnjih programa za djecu (nema „Metle bez drške“ a Branko Kockica je ostario), crtani su nasilni i šalju samo potrošačke poruke, slikovnice se uglavnom prevode i nisu „kao nekad“. E, da nije sve tako i da se sigurno može drugačije pokazala je Jovana Reba.
Jovana je hrabro takla tamo gdje smo najtanji – u nacionalnu istoriju i kulturu i to putem slikovnica. Jovana je osmislila i kreirala ediciju slikovnica „Priče o dinastiji Nemanjića“ u kojima su hronološki obrađeni srpski vladari iz srednjeg vijeka. Čik nabrojte ih ako znate!

Ako niste mogli mrdnuti dalje od Stefana Nemanje to je znak da su ove slikovnice pun pogodak – čitajući djeci i vi ćete se podsjetiti starog gradiva. Slikovnice su namijenjene djeci od 4 do 9 godina a ilustrovao ih je Aleksandar Rot.
Djeca će vjerovatno zahvaljujući slikovnicama ovakvog tipa zavoljeti istoriju koju većina smatra dosadnom. Ne kaže se džaba da je istorija učiteljica života a mi tu lekciju nikako da savladamo. Možda će male stvari poput ovih slikovnica napraviti promjenu. Nikad se ne zna.

p.s. Jovana planira početkom septembra doći i u Banjaluku da nam predstavi Nemanjiće pa ćete moći sve ovo „uživo“ da vidite. Najave i zanimljivosti možete pratiti putem njene stranice na fejsbuku

Uši se peru muzikom, a crtanje je način razmišljanja!

Ura Kultura je pokret za bolji položaj kulture za djecu i mlade. Više o njihovim aktivnostima možete saznati ovdje, a neki od njihovih osnovnih razloga postojanja, kako sami kažu, su:

– slikovnica je važna isto kao i četkica za zube;
– stvaraoci za djecu stvaraju budućnost;
– kulturne navike stiču se od rođenja;
– glupiranje s decom je najozbiljniji posao na svetu;
– muzeji su učionice, a pozorišta učiteljice;
– kultura za djecu i mlade danas, pamet pobjeđuje sutra;
– uši se peru muzikom;
– crtanje je način razmišljanja;
– balet omogućava pogled odozgo;
– umjetnost opušta i jača samopouzdanje;
– i što reče Gete, „I ono najbolje je tek dovoljno dobro za dijete“.

Evo i njihove preporuke za sređivanje dječije sobe 🙂

Teatar u pelenama

Subotičko Dečije pozorište je iznjedrilo prvu predstavu za bebe na našim prostorima. Predstava je namjenjena roditeljima i bebama do uzrasta od 36 mjeseci. Predstava se zove „Drvence“ i omugućava bebama da dirkaju, pipkaju, prate predstavu koja  odgovara njihovom uzrastu.

Teatar za bebe se prvo javio u Skandivanskim zemljama pa se polako spustio i do nas. Jedva čekamo neki teatar u pelenama 🙂

Drvenceee, dođi i kod nas!