„Ubi me prejaka reč“

Kad je prije više od 20 godina, početkom rata, umrlo 12 beba u banjalučkom Kliničkom centru sve je bilo u redu. Ljutnja i bijes su mogli biti jasno usmjereni na omraženog neprijatelja, a nedužne bebe su postali pali heroji. Prošlo je vrijeme, 12 beba su sada samo ratna priča. Napravljen je spomenik i ostala su sjećanja. Novac je dat za spomenik ( Neka ga i treba da stoji kao podsjetnik ljudskoj gluposti!) dok za buduće bebe ništa nije urađeno. Rađaona isto izgleda kao i ’92.  a medicinske metode datiraju još od ranije. Ali to je samo dio priče o bebama u Bosni…

Danas, u administraciji ugušenoj državom, matični brojevi su jednako nedostupni  bebama rođenim poslije 12. februara kao kiseonik nekada, za onih 12 beba. Jedna beba je umrla, druga se bori za život i to je ono što znamo iz medija. Šta je sa ostalih ko zna koliko „februarskih“ beba?

Nevidljive su i administrativno i medijski dok odogovorni koriste situaciju za svoj cilj – raspirivanje nacionalne mržnje za lakše upravljanje masama i održavanje na vlasti. Smrt 12 beba se lijepo iskoristila u tu svrhu.  Odlično su nevine bebe poslužile za pokvarenu nacionalističku propagandu i i samo za to.

Nakon 20 godina, sve je opet isto…u stvari, čak i gore.  Berina Hamidović je prva umrla. Nije imala matični broj. Nije mogla preko granice. Pitam se hoće li je sistem pustiti da ode jer nema odgovarajuće papire? Dokle ide naša glupost?

Hoće li neki reći da nema veze jer je to „njihova“ beba? Kladim se da hoće.

Sve dok ne dođe do  „naše“ bebe…da joj se napravi još jedan spomenik.

Sve je super, sve je za 5

Posljednjih dana sve je u znaku buđenja svijesti. Djelić prenesu mediji a glavni dio posla odrade  društvene mreže. Sarajevo, Banja Luka, Zenica i mnoge glave kojima je dosadilo ćutanje napokon govore šta im treba i gdje ih boli.

U tom duhu, pitam se šta je sa mamama? Gdje su one i zašto neke još ćute? Jesu li zauzete brigom o djeci i tatama ili se plaše onog šta imaju za reći? Da li ste imale tretman kakav ste željele tokom poroda? Da li ste „častile“ doktora? Da li ste tražile vezu prije poroda ili ste imale kumu, komšinicu, prijateljicu u bolnici? Da li ste se osjećale da imate podršku profesionalaca  koji su tu za vas?

Mame progovorite! Drugdje to rade i bolje im je. Nije išlo ni lako ni brzo ali ima efekta. Ovakvo stanje kakvo jeste kod nas, nije normalno i ostaće tako dok god vjerujemo da promjene nema.

Ne nasjedajte na priče da doktora treba počastiti jer on ima svoju platu.

Ne pokleknite svaki put kad čujete „drugu stranu“ groznih iskustava žena jer su one bile „slabe, histerične i nisu slušale šta im je doktor govorio“.

Ne dozvolite da vas vrijeđaju čak i ako se derete (pa boli, pobogu!). Porođaj je prirodan proces i zaslužile ste  ljudski i profesionalan tretman samo zato jer ste došle u bolnicu. Bez mita, bez poznanstva, bez veze.

U Britaniji idu tako daleko da zahtjevaju da svaka majka ima sopstvenu babicu na porođaju.  U Srbiji se pored Majke hrabrosti iskustva sa doktorima mogu podijeliti i na sajtu Kakav je doktor?

A u BiH? U BiH  je izgleda privilegija imati matični broj.

JMBG (ser/eng)

Već nekoliko mjeseci traje agonija građana BiH koji su postali roditelji nakon 12.februara 2013. jer njihova djeca administrativno ne postoje. Ustavni sud BiH donio je presudu kojom se izvan snage stavlja državni Zakon o matičnom broju i ona je službeno stupila na snagu 12. februara, kada je objavljena u Službenom glasniku BiH. , pa novorođena djeca ostaju bez matičnog broja. Stranke iz Federacije, zbog problema u tom entitetu, srušile su tri zakona – o matičnom broju, o državljanstvu i o prebivalištu i boravištu.Prije toga, u maju 2011. godine, Ustavni sud BiH donio je rješenje kojim se Parlamentu BiH nalaže da državni Zakon o matičnom broju usuglasi sa Zakonom o teritorijalnoj organizaciji Republike Srpske.Kako navodi Dnevni list, riječ je o naredbi da se u Zakon o matičnom broju BiH ugrade službeni nazivi opština u Republici Srpskoj koje imaju dvojna imena. Riječ je o dvadesetak opština, primjerice Bosanskom Brodu/Brodu, Bosanskom Šamcu/Šamcu, Bosanskom Novom/ Novom Gradu, Skender Vakufu/Kneževu, Bosanskoj Dubici/Kozarskoj Dubici, Bosanskoj Gradiški/Gradiški, Mostaru/Istočnom Mostaru, Stocu/Berkovićima, Ključu/Ribniku, Jajcu/ Jezeru…Od 12. februara situacija je takva da službenici Ministarstava unutarnjih poslova nemaju više nikakve zakonske osnove i uporišta da dodjeljuju i upisuju novorođenoj djeci jedinstveni matični broj, odnosno da ih upisuju u matične knjige rođenih.

Poslije 12.februara…

Improvizovalo se, kao i obično, pa su „nevidljive“ bebe dobile privremene matične brojeve kako bi mogle ostvariti osnovna ljudska prava. Jedini nedostatak, ništa bitan  nekim tamo koji odlučuju, je da po osnovu privremenog matičnog broja bebe mogu ostvariti pravo na zdravstveno osiguranje jedino na teritoriji BIH, da ne mogu dobiti pasoš i još neke sitnice. I tu je kap prelila čašu…

Zbog bolesne  bebe, koja se mora liječiti u inostranstvu a zbog privremenog JMBG ne može dobiti  pasoš javnost se digla. Protesti su počeli pred  Parlamentom BiH. Protesti i glas zdravog razuma. Napokon.

Danas

Danas su se ljudi kojima je stalo i koji hoće Belmini da omoguće liječenje u inostranstvu došli ispred Parlamenta BiH. Građani traže zakon. Bebe traže zakon. Nadam se da će ga naći. Podržite bebe, proširite vijest ako ne možete biti tamo. To je najmanje što možete uraditi.

Zaključak

Sve antiutopije su prognozirale groznu budućnost gdje će  ljudi biti samo brojevi ali ovo je gore od „1984.“ Imamo administrativno nevidljive bebe koje nemaju jednaka prava sa ostatkom nepravednog svijeta…samo jer su rođene na pogrešan datum u pogrešnoj zemlji. Šta drugo reći nego

——————————————————

Invisible babies

The agony of BiH citizens who became parents after February 12, 2013 has been going on for several months now because their children administratively do not exist.

The Constitutional Court has ruled and repealed the state Law on Unique Master Citizen Number (JMBG). That ruling officially came into force on February 12, when it was published in the Official Gazette of Bosnia and Herzegovina. So, newborn children remained without their identification number. The parties from the Federation, due to problems in that entity, abrogated three laws – the laws on identification number, citizenship and residence. Before that, in May 2011, the BH Constitutional Court made the decision and ordered the BH Parliament to harmonize the state Law on Master Identification Number with the Law on Territorial Organization of the Republic of Srpska. According to the Dnevni list, this is an order to incorporate the official names of municipalities of the Republic of Srpska which have dual names into the Law on Unique Master Citizen Number of Bosnia and Herzegovina. There are some twenty municipalities such as Bosanski Brod/Brod, Bosanski Šamac/Šamac, Bosanski Novi/ Novi Grad, Skender Vakuf/Kneževo, Bosanska Dubica/Kozarska Dubica, Bosanska Gradiška/Gradiška, Mostar/Istočni Mostar, Stolac/Berkovići, Ključ/Ribnik, Jajce/ Jezero… Since February 12, the situation has been such that the officials of the Ministry of Internal Affairs have no longer any legal basis and grounds to assign and register identification numbers for newborn children, i.e., to register them in the civil register of births.

After February 12….

 

As usual, there were some improvisations and the “invisible” babies got their temporary identification numbers so they could exercise their basic human rights. The only drawback, not so important to those who make decisions, is that the babies with temporary identification number are entitled to health insurance only on the territory of Bosnia and Herzegovina, they cannot get a passport and some other trifles. It was the straw that broke the camel’s back …

Because of one sick baby which needs to be treated abroad and cannot get her passport due to the temporary JMBG, the public stood up. The protests began before the BiH Parliament. The protests and the voice of common sense. Finally.

 

Today

Today, the people who care and who want to make possible for Belmina to be treated abroad came in front of the BH Parliament. Citizens demand the law. The babies demand the law. I hope they get it. Support the babies, spread the news if you cannot be there. It is the least you can do.
Conclusion

All utopias predict a terrible future where people will be just numbers but this is worse than „1984.“ We have administratively invisible babies who do not have equal rights as the rest of the unjust world … just because they were born on the wrong date in the wrong country. What else to say but…

Jebi te (Fuck you)

M ater (Motherfuckers)

B ando (Gang full of)

G ovnarska (Shit)

prevod: Borislava Gvozden

Stres na poslu

Imate stres na poslu? Kako izlazite na kraj sa tim? Ja nikako 🙂

Ipak kad dođe „do noktiju“ onda mi na um padnu dvije stvari – baba&beba.

Baba je uvijek govorila isto dvije stvari:

1.da mi je ova pamet, a tvoje godine – tu sigurno mora biti nešto jer zašto bi inače to tako često pominjala kad joj se žalim na nešto;

2. tvoje dijete ti je najbitnije – ovo se valjda podrazumijeva pa to lako zaboravimo.

Dakle, prije nego što ostarite i dobijete dlake gdje se najmanje nadate, pokušajte manje brinuti o stvarima koje će vam nakon nekog vremena ionako biti nebitne, a ako baš morate da rintate onda se bar sjetite zbog koga to radite i vjerovatno će vam bar malo biti lakše.

Borba za bijelu kugu

Izgleda da se borba za bijelu kugu širi po zemljama bivše Jugoslavije. U Republici Srpskoj se odavno govori o skraćivanju porodiljskog odsustva sa godinu na šest mjeseci dok se đeci u Crnoj Gori crno piše ako se usvoji Predlog zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti.

Baš me zanima kako je u drugim zemljama? Vjerujem da je uglavnom na snazi zapovijest – ne zatrudni.

Don’t panic. Organize!

Jutros je na FB osvanula  stranica pod imenom Iskustvo porođaja u Banjaluci.

Žene su napokon odlučile da progovore javno i glasno. Bilo je i vrijeme!

Ovdje se ne radi o „običnoj“ razmjeni iskustva porođaja.

Ovdje se radi o tretmanu porodilja u Kliničkom centru Banjaluka koje su napokon postale svjesne da ako one ne progovore same, niko to neće uraditi za njih.

Nadam se da će neka buduća mama, novopečena ili prepečena :), zahvaljujući ovakvim potezima  bezbrižnije otići na porođaj. Sve koje pripadamo  eparhiji Klinike presvete znamo kakvih priča smo se naslušale a mnoge od nas i iskusile. Naravno, medicinsko osoblje je tu samo posljedica trulog sistema i nisu svi isti. Ipak, zbog raznih obzira, apatije i izgubljene vjere da pojedinac ili pojedinka može nešto promjeniti, sve je i ostalo na nivou priče. Niko ništa i ne pokušava mijenjati.

Vrlo dobro znamo da inicijative na društvenim mrežama mogu imati veću snagu od bilo kojeg formalnog pokušaja mijenjanja stvari. Iskreno se nadam da će i ova grupa biti takva jer nas je previše prošlo kroz šake „ljubaznih“ doktora.

Da bi se tako nešto dogodilo,  budući roditelji moraju promjeniti svoj stav pa neće davati mito onima koji traže i ne traže (ima i takvih, spomenimo ih bar!), svojim ponašanjem moraju dati do znanja da nisu neuki i da imaju pravo zahtjevati bar ljudski odnos.

Budući roditelji žele pravo izbora i da budu informisani bez plaćanja tih usluga. Pitam se samo da li je iko od njih to i rekao?

Daj pet!

Kada se 2010. pojavila u Parlamentu sa bebom starom nekoliko nedelja, Licia Ronzulli je izazvala veliku pažnju. A kako i ne bi!?

Ličnim primjerom je jedna žena poslala više nego jasnu poruku. Nije bitno koji posao radi, ona je žena i to treba poštovati.  Ovo je za naše prostore više nego naučna fantastika ali dok same nešto ne poduzmemo, poslodavci sigurno neće ništa.

Da ja ne mudrujem, ona je to sama vrlo lijepo rekla: „„Ovdje sam simbolično sa svojom kćerkom Vittorijom kako bih mislila na sve žene koje ne mogu pomiriti trudnoću i zaposlenje, profesionalni život s porodičnim. Željela bih da se evropske institucije više angažiraju oko tog pitanja, počevši od Evropskog parlamenta, kako bismo sve mogle da sretno vodimo ta dva života“. (izvor http://www.n24.ba/)

Nakon dvije godine, ova slika izgleda ovako 🙂

Kome treba super mama?

Kad se dobro ismijemo, ako neko  ima i tu potrebu, zapitajmo se koliko puta smo se našle u sličnoj situaciji? Kuvate ručak dok se pere veš i istovremeno pričate djetetu da bi ono ostalo mirno dok mu slobodnom rukom dajete novu zanimaciju, onda trčite da se javite na telefon jer očekujete poziv da biste dogovorile porodični odlazak već negdje , pa … itd. Normalno da vam je poznato.

Zbog čega žene moraju sve da stižu? Vjerovatno zato što to očekuje okolina od njih (a ne daj bože da ne ispunimo njena očekivanja!) ili najgora moguća opcija – jer to žene očekuju same od sebe.

Ne izmišljam ja ništa. Bože sačuvaj! Znam ponekad, ali ovo je živa istina. Rekli su to mnogi pametniji od mene. Čak su to i neki muškarci rekli.

“ Svugdje – od priručnika za podizanje djece do  psihoanalitičke literature – majke i žene su prikazane kao osobe koje nemaju vlastitih želja i potreba, već su tu da bi prepoznavale tuđe.“ I onda malo-pomalo pretvorite se onaj aparat koji će samo ponavaljati kombinaciju rečenica poput ovih:

„Jesi gladan/gladna?“

„Šta ste jeli? Hoćete li sad jesti?“

„Moramo danas …“ (pa neka obaveza),

koje će vas jedno vrijeme možda i činiti srećnim, dok  ne prerastu u drugu kombinaciju:

„Da li mene iko sluša u ovoj kući?“

„Je li iko mene pita jesam li ja jela?“ (Dok držite tepsiju kolača ispred sebe da popunite nezadovljstvo sa bar malo zadovoljstva makar i jako kaloričnog.)

„Koliko puta moram ponoviti…“ (Ovo se odnosi na neku obavezu koju je trebalo uraditi a nije, pa je mati  sama odrađuje glasno negodujući jer nije odrađena), i

na kraju, negdje tamo oko menopauze, a možda i ranije, mati će se pretovoriti u aparat za prikupljanje nalaza jer će njeni dijelovi lagano početi da otkazuju. Štitnjača, hormoni, gojaznost, gušenja i ostali hardware koji će popuštati zbog propusta u software-u.

Dakle, peglanje, prašina, magisterij, sitost i zdravlje svih ukućana, finansije, pokloni za sva moguća dešavanja i okupljanja, ama baš sve – ne mora vas da čeka. Mislim, može, ako baš želite da prikupljate nalaze. Izliječiti se nećete, kladim se. Priznanje, takođe, sumnjam da ćete dobiti a i šta će vam kad ćete već imati nalaze pored sebe. Bolje priznanje vam ne treba.

Kukavica, pa šta!

Ovo će sigurno biti najsuvlji i najdosadniji članak na ovom blogu ali neka bude. Baš me briga. I onako mi je teško da išta napišem u vezi toga. Pošto sam odlučila da sad ovo podijelim sa vama uradiću to brzo i direktno i ne zanima me što će neko misliti da sam kukavica. Sigurna sam da ih ima puno više nego što se misli. Dakle…

...Prvi užas na koje treba pripremiti mame i tate je vađanje krvi iz bebine vene. (Ko prevrće očima ili misli da je ovo nešto što ide olako neka slobodno zatvori tab i poštedi se nerviranja. Svakom je njegova muka najgora.) Još je gori užas kad se ispostavi da ste vađenje krvi, i to i iz obe rukice,  odradili uzalud zbog zahrđalog zdravstvenog sistema. Nemam volje ni želje da vas i sebe zamaram detaljima  kako je došlo do tog, a još manje da vam opisujem kroz šta prolazi to malo biće kad ga troje drži iz sve snage (vjerujte mi na riječ, ja sam bila jedna od tih troje) dok mu sestra iglom traži malu venu. To želim da zaboravim.

Ono što je bitno jeste da svaka informacija zlata vrijedi. Kad krenete sa djetetom po doktorima, informišite se na 101 strani. Zovite kuminu komšinicu koja radi na ginekologiji,  strinu koja radina oftalmologiji, brata od tetke koji je na prijemnoj, babu koja je izrađala petoro – samo se informišite. Ispostavlja se da se danas jednostavno ne možete pouzdati u zdravstvo i ako želite najbolje za svoje dijete morate imati predznanje prije nego uđete u rizik zvan sistem.

Drugi užas koji isto tako čeka sve vas je visoka temperatura. Kod mene reakcije na stres obično kasne pa se ja „stresam“ kad sve prođe ali, vjerujte mi na riječ, u trenutku kad sam vidjela broj na toplomjeru mislila da ću svisnuti istog momenta.  Dobra vijest je da nisam svisnula, da je beba živa i nadam se, uskoro zdrava i da kažu da je to normalno.

Za ovu situaciju vrijedi pravilo kao i za prethodnu. Neka vam ne bude lijeno raspredati sa drugim mamama o njihovim iskustvima, metodama i ljekovima, zatrebaće vam kad-tad.

Eto, znam da nije slikovito i da je za neke smješno, ali ko je prošao kroz to, razumjeće. Prvi put je vjerovatno najteže. U ovoj fazi u kojoj se nalazim ne prihvatam poređenja tipa „kad te je to uplašilo, šta bi…“ pa razne opcije životnih situacija…ne znam šta bih. Ovo mi je bilo prvi put i vjerovatno neće biti zadnji.

Idemo dalje iskusniji, mrvu mudriji s nadom da ćemo postati hrabriji.

Povratak na posao

Neću pisati koliko se teško ili lako vratiti na posao. Opisaću dvije perspektive iz kojih sam ja posmatrala taj događaj.

Perspektiva 1

Za prvu perspektivu je zaslužna moja pokojna baba. Da. Nije greška. Baba. To je ona zbog koje sam pokrenula cijeli jedan blog. Eto, nije mogla a da ne uplete svoje prste i u ovaj. Dakle, moja baba, ona koja zna, je često pričala sa koliko muke je zaradila svoje penzije (a imala ih je iz tri države). Meni je ta priča bila interesatna kao priča, ništa posebno. Sve do sad.

Sad sam se sjetila priča o ustajanju u tri ujutro, pa navlačenju štrampli na čizme da se ne kližu jer je sve poledilo, pa o muži desetina krava na salašu na kojem je radila i ostalu naučnu fantastiku, iz mog, da izvinite, urbanog ugla. Pričala je ona i kako joj se „sisa upalila, pa malog  kod cura iz susjedne sobe ostavila, pa kako je pješke išla kod doktora…“ i da vam sad ne idem u detalje jer nema svako želudac za sve. Ta ista baba, koja se borila sa mastitisom, nije imala porodiljsko, već samo babine, je tad živjela sa djedom u iznajmljenom sobičku sa pelenama napravljenim od stare, tkane košulje. Nije imala mnogo ali je bila odlučna i išla ispred svog vremena.  Svoje dijete je ostavljala da bi išla raditi. To je ona baba feministkinja, koja nije čekala  muškarca da joj zaradi novac i koja je odlučila da može mnogo više ako izađe iz kuće. Otišla je čak u drugu državu čiji jezik nije govorila i tamo zaradila penziju koja joj je pod starost, kad je ostala sama,  mogla pružiti mnogo više od crkavice naših penzionera.

Drage moje mamite, kad je moja baba mogla u ono vrijeme da ostavi svoje dijete od par mjeseci da bi otišla raditi mnogo teže poslove nego mi danas možemo i zamisliti, e vala, možemo i mi. Uz sve pogodnosti koje danas imamo, nema mjesta razmaženosti – bebe će nas čekati poslije posla, a mi ćemo se bolje osjećati jer smo izašle iz kuće i na kraju, kvalitetnije ćemo provoditi vrijeme sa svojom porodicom. Da ćemo biti umorne, hoćemo. Da će nam nekad biti teško, sigurno hoće.  Ali rad je stvorio čovjeka, mora i ženu.

Perspektiva 2

Zamislite da ste nezaposlene.

Kako je meni bilo?

Mnogo lakše nego što sam zamišljala.

Sretan rad vam želim!