Blaženo stanje

Listam stare članke i vidim da sam mnogim nedoumicama i umicama posvetila pažnju ali jednu opštepoznatu stvar sam preskočila. Mučnine.

Mučnina u trudnoći, uglavnom poznata kao jutarnja mučnina, malo koju ženu zaobiđe. Iz ko zna kog razloga se nazivaju jutarnjim ali to ima malo veze sa  istinom. Ja bih ih prije podjelila na:

1. cjelodnevne – kao što sama riječ kaže, traju 24h sata i

2. gerilske – napadnu iznenada, ostave psihofizičku pustoš i nestanu.

Pored toga, mučnine bismo u odnosu na trajanje mogli podijeliti na:

– školske – one koje traju uglavnom do 14-15. nedjelje,

– fantomske – jave se par puta u trudnoći i kao da nisu ni postojale (dolaze uglavnom gerilski),

– da vam život zgade– one koje traju svih 9 mjeseci (kombinuju se cjelodnevne i gerilske).

Ova podjela je nastala na osnovu neiscrpnih podjela iskustava između mama, baba i tetaka, tako da je nije potvrdila nijedna medicinska organizacija…ali k’o da jeste. Ako niste trudne, raspitajte se, a ako jeste, znaćete o čemu govorim.

E, sad svaka žena ima svoj način preživaljavanja ovog mučnog perioda koji, opet iz ko zna kog razloga nazivaju blaženim. Neke samo povraćaju, neke samo jedu (dok im ne dođe muka i od previše hrane), neke paze šta jedu pa im pomažu bademi, kifle, limun, štapići,itd., a neke, bogami, i na infuziji završe. Kao i obično, recepta nema. Preostaje samo junačko izdržavanje ovog perioda.

Čemu onda ove podjele i pisanje članka bez nekog posebnog savjeta? Pa prije svega zbog mučenica koje trenutno prolaze kroz ovaj period i googlaju pokušavajući naći način kako da si ublaže muke (Možda se zato zove „blaženo stanje“? Zbog stalnog truda da sebi ublažimo muke. 🙂 )

Možda će im biti lakše kad shvate da su samo dio ogromnog broja žena koje prolaze kroz slično, pa će shvatiti da nisu jedine i da nije toliko strašno. I, naposlijetku, da će proći, makar i za devet mjeseci 🙂

 

 

Povratak na posao

Neću pisati koliko se teško ili lako vratiti na posao. Opisaću dvije perspektive iz kojih sam ja posmatrala taj događaj.

Perspektiva 1

Za prvu perspektivu je zaslužna moja pokojna baba. Da. Nije greška. Baba. To je ona zbog koje sam pokrenula cijeli jedan blog. Eto, nije mogla a da ne uplete svoje prste i u ovaj. Dakle, moja baba, ona koja zna, je često pričala sa koliko muke je zaradila svoje penzije (a imala ih je iz tri države). Meni je ta priča bila interesatna kao priča, ništa posebno. Sve do sad.

Sad sam se sjetila priča o ustajanju u tri ujutro, pa navlačenju štrampli na čizme da se ne kližu jer je sve poledilo, pa o muži desetina krava na salašu na kojem je radila i ostalu naučnu fantastiku, iz mog, da izvinite, urbanog ugla. Pričala je ona i kako joj se „sisa upalila, pa malog  kod cura iz susjedne sobe ostavila, pa kako je pješke išla kod doktora…“ i da vam sad ne idem u detalje jer nema svako želudac za sve. Ta ista baba, koja se borila sa mastitisom, nije imala porodiljsko, već samo babine, je tad živjela sa djedom u iznajmljenom sobičku sa pelenama napravljenim od stare, tkane košulje. Nije imala mnogo ali je bila odlučna i išla ispred svog vremena.  Svoje dijete je ostavljala da bi išla raditi. To je ona baba feministkinja, koja nije čekala  muškarca da joj zaradi novac i koja je odlučila da može mnogo više ako izađe iz kuće. Otišla je čak u drugu državu čiji jezik nije govorila i tamo zaradila penziju koja joj je pod starost, kad je ostala sama,  mogla pružiti mnogo više od crkavice naših penzionera.

Drage moje mamite, kad je moja baba mogla u ono vrijeme da ostavi svoje dijete od par mjeseci da bi otišla raditi mnogo teže poslove nego mi danas možemo i zamisliti, e vala, možemo i mi. Uz sve pogodnosti koje danas imamo, nema mjesta razmaženosti – bebe će nas čekati poslije posla, a mi ćemo se bolje osjećati jer smo izašle iz kuće i na kraju, kvalitetnije ćemo provoditi vrijeme sa svojom porodicom. Da ćemo biti umorne, hoćemo. Da će nam nekad biti teško, sigurno hoće.  Ali rad je stvorio čovjeka, mora i ženu.

Perspektiva 2

Zamislite da ste nezaposlene.

Kako je meni bilo?

Mnogo lakše nego što sam zamišljala.

Sretan rad vam želim!

Na šta ličimo poslije poroda?

Naiđoh na ovu sliku

i odmah mi sinu neobrađena tema – tijelo poslije poroda 3:)

Dakle, na šta ličimo kad se porodimo. Pa, ni na šta posebno. Iscprljene, blijede, umorne i samo kao sporedna karakteristika, sretne. Danas pišem samo o fizičkom aspektu, moliću lijepo, trice i kučine poput osjećanja danas svjesno zapostavljam.

Prvo što iznenađuje poslije poroda je stomak koji ostao. Jeste da neznatno ispiri i osjeća se ogromno olakašanje ali stomak i sve salo koje smo nabacile tokom trudnoće ostajeeee.

Ono što doktori kažu jeste da se materica prilično brzo vrati u svoju prijašnju veličinu, veličinu šake i to utiče na smanjenje stomaka. Ali salce ne odlazi tako lako. Ovo pišem prije svega zbog aktuelnih trudnica kojima okruženje iz raznoraznih namjera govori da jedu za dvoje a za to stvarno nema potrebe (osim ponekad 🙂 )

Tješenje tipa „ma to je pola voda“ ne pije vode. Ima vode ali baš pola, teško. Meni su neke mame pričale da su izgubile i 10 kg poslije poroda, zbog vode. Moguće je da se to desi ali uglavnom se ne desi i ostanu vam  nabačenim kilogramima. Ja sam izgubila 5 kg na samom porodu a sama beba je bila teška 3800 gr. Izgleda da kod mene nije bilo te vode. Ostalo mi je 9 kg rada do stare kilaže.  Stomak i višak kilograma uopšte je nešto na šta možete uticati. Ništa strašno. Znate šta vam je činiti i pustite priču da vam se i voda prima. (Opet ta voda!).

Sledeće što će vam ostati kao uspomena na porođaj su strije. Nemaju ih sve žene, neke ih imaju od puberteta, a neke imaju ogromne linije na stomaku. Varijacije na temu su razne. Ono što je dobro jeste da tokom trudnoće, počev od drugog-trećeg mjeseca, treba početi sa maćkanjem. Dakle, svakodnevno trackanje cijelog tijela i puno tečnosti je kod mene upalilo da nisam dobila nijednu jedinu striju na stomaku. Ne kažem da nećete ni vi ali ništa ne košta da se redovno mažete. Preparati ne moraju biti skupi, bitno je da su što je moguće više prirodni.

Inače, poslije poroda koža i kosa djeluju prilično, ajmo blago reći, neestetski. Kosa opada toliko da mislite da sa vama nešto nije u redu ( a samo ste se porodile) a ni koža nije ništa bolja. Ja sam čak dobila i perut koju sam imala nekoliko mjeseci i koja je nestala sama od sebe. Kosa se počela regenerisati nakon 6-7 mjeseci.

Grudi pored stomaka (a možda i zadnjice 🙂 ) trpe najočiglednije promjene. Nadolaskom mlijeka se povećaju za broj ili dva prvih nekoliko mjeseci, da bi se nakon stabilizacije laktacije lagano počele smanjivati. Smanjenje veličine grudi ne utiče na nastanak mlijeka. I nakon godinu dana dojenja izgledaju kao oni šalići na slici na početku teksta:) Čula sam da im je potrebno vremena da se vrate u normalu…nadam se da je to istina.

Mislim da je to to što se tiče očiglednih, estetskih promjena poslije poroda. Neko još zaradi proširene vene, nekom se stopala rašire, nekom na licu ostanu pjegice od tzv. „trudničke maske“ a neko nema ništa od ovoga.

Moja topla preporuka svim trudnicama je da ne čitaju forume jer tamo postoje zle bivše trudnice koje hoće da vam zgade i trudnoću i porođaj. To su one što vas ubjeđuju da su kilogrami nešto što je izvan vaše moći ( a ne kažu da su mažnjavale veliku čokoladu u 3 ujutro), koje govore da je najbolje hodati u trenerci i muževoj jakni tokom cijele trudnoće ( a neće da vam kažu da odete u second hand ili da posudite odjeću ili da smislite svoj način kako da lijepo izgledate) a vole spominjati i onu famoznu postporođajnu depresiju i tako dalje i tako dalje. Ako ih baš morate čitati, pokušajte to raditi selektivno.

Nema žene koja nije prošla kroz ovaj period. Nije lako ali nije ni strašno.

Moja omiljena misao na koju možete naići na skoro svim sajtovima vezanim za ovu temu jeste  da treba imati na umu da nam je tijelo prolazilo kroz promjene 9 mjeseci i da mu treba najmanje toliko da se vrati na staro. Nemojte se zaluđivati napisima u novinama „Victoria Beckham u top formi mjesec dana nakon poroda“ ili Severina, ona nam je bliža. Ni njima nije lako a imaju armiju pomoćnika i kamion para iza sebe. Jedno istraživanje sprovedeno u Britaniji otkriva da je potrebna jedna godina, jedan mjesec i dvije sedmice da bi se žena fizički i psihički osjećala kao prije bebe. U ovom istraživanju mame su priznale da im je trebalo pet mjeseci duže od njihovih očekivanja da se vrate na staro.

Dakle, ništa za mjesec dana. Dio posla će uraditi priroda, a dobar dio mi.